出版社：Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu
摘要：Autorica analizira institut primjene kazne na zahtjev stranaka, jedan od pet posebnih postupaka predviđenih talijanskim Zakonom o kaznenom postupku. Nakon uvodnog dijela, komparativnom metodom izlaže razlike između talijanskog modela i sjevernoameričkog plea bargaining koji mu je poslužio kao uzor, uz navođenje poteškoća “transplantacije” anglo-američkih procesnih instituta u kontinentalni postupak mješovitog tipa. Autorica dalje navodi povijesne korijene konsenzualnih formi u talijanskom pravu, sa širim osvrtom na Zakon 689 iz 1981. kojim je u bivši talijanski Zakon o kaznenom postupku (Codice Rocco, 1930) eksperimentalno i s velikom dozom opreza uvedena mogućnost dogovaranja stranaka o vrsti i visini kazne. U istom su dijelu ukratko navedene glavne točke rasprave vođene u Parlamentu tijekom dugog legislativnog puta donošenja novog ZKP-a (Codice Vasali 1988). Slijedi kratak prikaz posebnih postupaka u važećem talijanskom ZKP-u, a nakon toga se šire analiziraju odredbe Zakona koje reguliraju institut primjene kazne na zahtjev stranaka, poznatiji pod neformalnim nazivom patteggiamento. Uz prikaz sadržaja odredbi, navode se razmišljanja talijanskih pisaca i nekoliko presuda talijanskog Ustavnog i Kasacijskog suda u svezi s teorijskim i praktičnim problemima proizašlim uvođenjem tog instituta. Rad završava kratkim osvrtom na reformske perspektive s posebnim osvrtom na Nacrt zakona 1085 iz 1993. koji je predlagao specijalni, prošireni tip patteggiamenta za počinitelje kaznenih djela na štetu javne uprave i s njima povezanih kaznenih djela (tzv. delitti Tangentopoli), a potaknuo je raspravu o mogućem proširenju područja primjene instituta i na ostala kaznena djela, s obzirom na gornju granicu kazne propisanu važećim čl. 444. st. 1. CPP.
