出版社：Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu
摘要：Autor analizira i kritički ocjenjuje značajnije novosti na području krivnje prema trećoj noveli Kaznenog zakona. Povratak tradicionalnoj definiciji načela krivnje smatra prihvatljivim jer krivnja kao prijekor može biti temelj i ograničenje samo kazne, a ne i ostalih kaznenopravnih sankcija kod kojih uglavnom dominira ideja specijalne prevencije. Takvo shvaćanje načela krivnje neovisno je o pitanju može li se i prema neubrojivim osobama izreći kaznenopravna sankcija. Uvođenje krajnje nužde kao razloga isključenja krivnje podvrgava kritici i smatra da je isključenje kažnjivosti prikladniji pravni učinak. Pri tome polazi od smanjenog stupnja neprava i krivnje, ali i od nedostatka nužnosti preventivnog kažnjavanja. Reguliranje ispričavajuće krajnje nužde kao razloga isključenja kažnjivosti ne čini suvišnom odredbu o sadržaju krivnje. Autor podržava vraćanje bitno smanjene ubrojivosti jer time zakonodavac daje jasnu smjernicu glede pitanja u kojem se slučaju može primijeniti ublažavanje kazne. Pitanje artificijelnosti granice između bitno i nebitno smanjene ubrojivosti nije u prvom planu, nego činjenica da je stupanj krivnje temelj individualizacije kazne, a to, kad je riječ o primjeni blažih kaznenih okvira, nužno uključuje pitanje je li smanjena sposobnost shvaćanja značenja djela ili vladavnja voljom bila bliža neubrojivosti ili je riječ samo o lakšem psihičkom poremećaju. Naposljetku, autor smatra opravdanim dogmatski preciznije rješavanje pravnih učinaka zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost, a kod otklonjive zablude o pretpostavkama ispričavajuće krajnje nužde umjesto važećeg izjednačavanja s pravnim učinkom otklonjive zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost zagovara pravni učinak u obliku obveznog ublaživanja kazne za namjerno počinjeno kazneno djelo.
