摘要：Dojam dobrih učinaka sporta ponekad pokvari pojava ozljeda koje se s vremena na vrijeme dogaðaju u sportu. Judo kao polistrukturni aciklički sport, koji se odvija u dinamičkim uvjetima, podrazumijeva nemogućnost točnog predviðanja sljedeće situacije u borbi kao i njenog ishoda. Zbog tih ga se karakteristika, kao i zbog činjenice da se odvija u direktnom sukobu dva natjecatelja, često opisuje kao grub i za zdravlje opasan sport. U pravilno programiranom trenažnom procesu treba osigurati optimalne uvjete koji minimiziraju rizik od ozljeda. Uvjeti smanjenog rizika od ozljeda rezultat su što boljeg definiranja mehanizama, lokaliteta i vrsti ozljeda. Preciznije definiranje tih mehanizama predstavlja glavni cilj ovog rada. Za tu svrhu je anonimnim upitnikom ispitano 66 sportaša (49 judaša i 17 judašica), u rasponu od 15 do 28 godina. Anketni upitnik je u četrnaest čestica obuhvatio podatke o trenažnom iskustvu, broju ozljeda po dobnoj kategoriji, lokaciji ozljede, mjestu ozljeðivanja te aktivnostima prilikom kojih se ozljeda desila. Rezultati ukazuju kako hrvatski judaši, sukladno trendu na svjetskoj razini, u prosjeku najviše ozljeðuju donje i gornje ekstremitete kod kojih prednjače zglobovi koljena, ramena te šake. Ozljede se dogaðaju u najvećem broju slučajeva na samom treningu i to najčešće prilikom aplikacije tehnika bacanja. Najmanje ozljeda se dogodilo prilikom izvoðenja tehnika u parteru te se taj oblik juda može istaknuti kao aktivnost pogodna za rekreativno vježbanje. Uvažavanje činjenica predstavljenih u ovom radu može pomoći trenerima u stvaranju sigurnijeg okruženja za svoje sportaše.
