出版社：Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci
摘要：Bavljenje sportom u najvećem broju slučajeva predstavlja pozitivno iskustvo. Nažalost, počeli smo se suočavati sa sve većim brojem primjera zlostavljanja i nasilja nad djecom vezanih uz sport. Pojava zlostavljanja djece u sportu ne predstavlja teškoću samo u njenom definiranju – to je složen etički problem koji zahtijeva stručan pristup, ponajprije pedagoga, kineziologa, psihologa, liječnika i sociologa. U pravilu se ne raspolaže podacima koji bi govorili o učestalosti i raširenosti zlostavljanja u sportu, a to se naročito odnosi na Republiku Hrvatsku. Na razvoj sportaša primarno utječe njegov sportski talent i trenažni proces, ali i više okolnih faktora, a dominantno: sportski klub, trener, suigrači, obitelj sportaša, škola i društvena sredina. Oni istovremeno mogu biti i izvori različitih vrsta zlostavljanja djece u sportu i odnos stručnjaka i društva u cjelini prema njima predstavlja ozbiljan etički izazov. Razdoblje kada su mladi sportaši najranjiviji i najizloženiji zlostavljanju razdoblje je kada mogu najviše izgubiti, a to je razdoblje dostizanja visoke razine sportskog rezultata. Zlostavljanje i nasilno ponašanje trenera postaje prihvatljivo i u pravilu se tolerira ako istovremeno sportaš ostvaruje zapažene sportske rezultate i bilježi uspjehe. Upravo taj paradoks predstavlja najozbiljniji etički izazov u treningu djece u vrhunskom sportu. Je li prihvatljivo pomicanje granica onoga što se smatra zlostavljanjem i prihvaćanje zlostavljanja kako bi se postigao sportski rezultat?
