摘要：Uvod Pozitivni učinci tjelesne aktivnosti na fizičko zdravlje i psihičko blagostanje tijekom čitavog života odavno su poznati (Elavsky, & McAuley, 2005; Curl, 2000), a potreba jačeg uključivanja opće populacije u redovitu tjelesnu aktivnost postala je dio opće svijesti. Usprkos spoznajama o pozitivnom doprinosu redovite tjelesne aktivnosti unapređenju i održanju zdravlja, statistike pokazuju da neaktivnost populacije progresivno raste s dobi (Morss, et al., 2004). Znanstvene spoznaje brojnih istraživanja (Vuori, 2004; Hernelahti, Kujala, & Kaprio, 2004; Woo, 2000; Lees, & Booth, 2004; Fleischmann, et al., 2004) potvrđuju da se mnoge kronične bolesti češće javljaju u neaktivnih osoba nego u osoba koje se redovito bave tjelovježbom. Dokazano je da je tjelesna neaktivnost izravni uzrok mnogih kroničnih bolesti (Vuori, 2004; Lees, & Booth, 2004; Meyer, et al., 2001), koje se mogu nazvati bolestima osje-tljivimA na kineziološki tretman. Zbog pretežno sedentarnog načina života, incidencija tih bolesti u in-dustrijaliziranim zemljama kontinuirano raste (Vuori, 2004), čineći tjelesnu neaktivnost jednim od glavnih javnozdravstvenih problema diljem svijeta, posebno u starijoj populaciji. Starenje stanovništva, rastući trend duljeg očekivanog trajanja života, kao i veća dugovječnost žena u odnosu na muškarce, uvjetuju da su žene postmenopauzalne dobi jedan od najbrže rastućih segmenata stanovništva (Elavsky, & McAuley, 2005; Curl, 2000). Brojne hormonske i metaboličke promjene koje se javljaju oko i nakon menopauze, izlažu žene ove dobne skupine visokom riziku ra-zvoja srčanožilnih bolesti, osteoporoze i porasta tjelesne mase. Mnoga su istraživanja pokazala da redovita tjelovježba može ublažiti menopauzalne znakove i simptome, prevenirati i zaustaviti razvoj brojnih kroničnih bolesti, uključujući prije spomenute srčanožilne bolesti i osteoporozu te smanjiti rizik od razvoja nekih karcinoma (Lindh-Åstrand, Nedstrand, Wyon, & Hammar, 2004; Jeng, Yang, Chang, & Tsao, 2004). Tjelesna aktivnost može pozitivno utjecati i na mentalno zdravlje i odnos prema promijenjenoj percepciji zdravlja. Cilj je ovog istraživanja bio utvrditi postoji li statistički značajna razlika u prevalenciji nekih kineziološki osjetljivih bolesti između redovito tjelesno aktivnih i neaktivnih žena u dobi od 50 do 65 godina, korištenjem anamnestičkog upitnika. Postavljena je hipoteza da će prevalencija devet promatranih bolesti/stanja biti viša u neaktivnoj skupini. Metode Ispitanici Uzorak ispitanika činilo je 214 postmenopauzalnih žena, stanovnica Zagreba, u dobi od 50 do 65 godina; 111 žena bavilo se redovitom tjelesnom aktivnosti u jednom sportsko-rekreacijskom centru (program aerobike umjerenog intenziteta), 2 do 4 puta tjedno tijekom najmanje 5 godina. Neaktivnu skupinu činile su 103 žene, pacijentice jedne ginekološke ambulante. Između dviju skupina nisu utvrđene značajne razlike u tjelesnoj masi (aktivna sku-pina 68 ± 9.27 kg; neaktivna skupina 68.4 ± 10.1 kg; t = 0.17, p = 0.862) ni visini (aktivna skupina 162.6 ± 5.6 cm; neaktivna skupina 162.7 ± 5.5 cm; t = - 0.22, p = 0.828). Dvije su se skupine razlikovale u dobi (aktivna skupina 59.3 ± 4.8 god.; neaktivna skupina 57.2 ± 4.6 god.; t = 3.28, p = 0.001). Aktivne su žene u prosjeku bile dvije godine starije. Istraživanje je odobrilo Etičko povjerenstvo Ki-neziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sve su ispitanice upoznate s detaljima istraživanja i dale su pisani pristanak za sudjelovanje. Mjerenja Dobiveni odgovori dio su podataka prikuplje-nih uz pomoć anamnestičkog upitnika sastavljenog za opsežnije istraživanje o zdravlju i kvaliteti života postmenopauzalnih žena. Ispitanice su upitane jesu li im dijagnosticirane sljedeće bolesti/stanja: gubitak koštane mase (osteopenija i/ili osteoporoza), koronarna bolest srca, srčana aritmija, povišen arterijski krvni tlak i dijabetes melitus. Upitnik je sadržavao i pitanja o pojavljivanju kroničnih bolova u križima, bolova i funkcionalnih smetnji u zglobovima, kao i anksioznih i/ili depresivnih stanja. Statistička analiza podataka Dobiveni podaci analizirani su pomoću programa Statistica for Windows (ver 6.0). Izračunate su frekvencije svake bolesti/stanja u obje skupine, a koristio se χ2 test za utvrđivanje razlika u preva-lenciji bolesti između aktivne i neaktivne skupine žena. Rezultati Utvrđena je statistički značajna razlika u prevalenciji dvaju poremećaja. Značajno manji broj akti-vnih žena naveo je dijagnosticirane srčane aritmije (χ2 = 4.36, p Rasprava i zaključci Rezultati su pokazali značajnu razliku u prevalenciji samo dvaju poremećaja između dviju skupina – manji broj aktivnih žena naveo je postojanje srčane artimije i simptoma anksioznosti. Očekivana niža prevalencija simptoma anksioznosti, utvrđena kod aktivne skupine, odgovara rezultatima ekstenzivne serije metaanaliza kojima su istraživani utjecaji trenutne i dugotrajne tjelesne aktivnosti na anksioznost (Paluska, & Schw-enk, 2000). Autori su utvrdili da je tjelovježba povezana s redukcijom simptoma anksioznosti te da bi, klinički primijenjena, redovita tjelesna aktivnost mogla igrati važnu ulogu u ublažavanju tih simptoma. Nalazi dobiveni kliničkim studijama ukazuju na neurokemijske učinke tjelesne aktivnosti odgovorne za smanjenje pojavljivanja i jačine simptoma anksioznosti (Goodwin, 2003). Zaključivanje o utjecaju tjelovježbe na srčane aritmije nije, naravno, moguće bez detaljnih informacija o eventualnim organskim uzrocima ovih poremećaja. No, ipak, značajno niža prevalencija aritmije u aktivnoj skupini mogla bi se, barem djelomično, pripisati tjelovježbom induciranoj adaptaciji (tj. parasimpatičkoj neuralnoj aktivnosti) s posljedičnom pravilnijom i stabilnijom srčanom aktivnosti. Ovaj je nalaz u skladu s ranijim istraživanjem u kojem je dokazano da redovita tjelesna aktivnost ima pozitivne učinke na vagalnu aktivnost srca te, po-sljedično tome, ublažava utjecaj starenja na autonomnu kontrolu frekvencije srca (Melo, et al., 2005). Iako bi se na temelju dobivenih rezultata moglo zaključivati da tjelesna aktivnost nema značajan po-zitivan utjecaj na prevenciju promatranih kroničnih bolesti, u obzir treba uzeti neka ograničenja studi-je (relativno malen broj ispitanica, prigodan uzorak, metodološka ograničenja svojstvena presječnim re-trospektivnim istraživanjima). Usprkos tome, vjerujemo da nalazi daju barem preliminarnu podršku pozitivnim učincima tjelovježbe kod postmenopauzalnih žena. S obzirom na javnozdravstvenu važnost problema, kao i očekivani pozitivan odnos troškova i učinka promatran sa stajališta zdravstvenog sustava, nužna su daljnja, šira epidemiološka istraživanja o utjecaju redovite tjele-sne aktivnosti na poboljšanje zdravlja i prevenciju kroničnih bolesti. Time bi se dobila temeljna saznanja za implementaciju programa zdravstvene tjelesne aktivnosti (HEPA) kod starije ženske populacije, kao i ostalih segmenata stanovništva Hrvatske.
