摘要：Uvod Agilnost i eksplozivna snaga tipa skočnosti važne su motoričke sposobnosti potrebne za uspjeh u velikom broju sportova, prije svega u sportskim igrama. Dosadašnja istraživanja upućuju na mogućnost utjecaja proprioceptivnog treninga na živčanomišićni sustav prilikom inicijacije generiranja sile, odnosno poboljšanje eksplozivne snage i živčanomišićne aktivacije na samom početku voljne mišićne aktivnosti (Gruber i sur, 2004; Komi, 1984, prema Gruber i Gollhofer, 2004; Palma, 2005). U određenom broju istraživanja utvrđeni su učinci proprioceptivnog treninga na sposobnosti mišićne jakosti (Heitkamp i sur., 2001), agilnosti (Malliou i sur., 2004; Yaggie i Campbell, 2006) i skočno-sti (Ziegler i sur., 2002; Kovacs i sur., 2004). Ipak, primjena ovog tipa treninga s ciljem unapređenja agilnosti i skočnosti još nije u potpunosti potvrđena. Cilj ovog istraživanja je utvrđivanje promjena u pokazateljima agilnosti i eksplozivne snage tipa skočnosti nakon provedenog proprioceptivnog trenažnog programa. Metode Uzorak ispitanika za ovo istraživanje činilo je 75 zdravih, tjelesno aktivnih studenata fizičke kulture (dob: 19 ± 1.2 god; visina: 180.5 ± 5.6 cm; težina: 76.8 ± 7.3 kg). Nakon inicijalnog testiranja, ispitanici su podijeljeni u eksperimentalnu (n = 37) i kontrolnu grupu (n = 38). Između njih u inicijalnom mjere-nju nije utvrđena značajna statistička razlika niti u jednoj varijabli. Eksperimentalna grupa provodila je proprioceptivni trenažni program na balans daskama (slika 2), dok je kontrolna grupa nastavila sa svakodnevnim aktivnostima. Eksperimentalni postupak trajao je 10 tjedana, tijekom kojih je provedeno 30 trenažnih jedinica (3× tjedno). Svi ispitanici testirani su prije i nakon eksperimentalnog postupka primjenom 9 testova za procjenu eksplozivne snage tipa skočnosti i agilnosti. Za procjenu eksplozivne snage tipa skočnosti korišteni su testovi skok uvis s pripremom sunožno (CMJ), jednonožno desnom (CMJR) i lijevom nogom (CMJL) (Bosco, 1992) te skok udalj s mjesta bez zamaha ruku sunožno (HJ) (Wiklander, 1987) tednonožno desnom (SLRHJ) i lijevom nogom (SLLHJ). Agilnost je procijenjena testovima:20 jardi (Y20), koraci u stranu – lateralna agilnost (LAT)(Metikoš i sur., 1989) i preskoci preko švedske klupe u 10 sekundi (HOPS) (Šimek, 2006). Podaci su obrađeni programom Statistica for Win-dows (ver. 7.0). Promjene u svakom od mjerenih te-stova motoričkih sposobnosti između dvije vremenske točke te razlike između grupa utvrđene su 2x2 ANOVA-om za ponovljena mjerenja. Razina statističke značajnosti postavljena je na p Rezultati Analizom varijance i Tukeyevim posthoc testom utvrđena je značajna razlika između rezultata ispitanika eksperimentalne i kontrolne grupe u finalnom mjerenju (p Rasprava Na temelju prezentiranih rezultata vidljive su određene promjene (1,2-1,6 cm) u vertikalnoj skočnosti pod utjecajem proprioceptivnog treninga. S obzirom na to da na eksplozivno generiranje sile u vertikalnom skoku s pripremom utječe i brzi prijelaz ekscentrične u koncentričnu mišićnu akciju, moguće je da je proprioceptivni trening utjecao na brzo generiranje sile te povećanu frekvenciju i ranije uključivanje motoričkih jedinica (Gruber i Goll-hofer, 2004) te doveo do povećanja visine vertikalnog skoka u finalnom mjerenju kod eksperimentalne grupe. Iako je Ziegler (2002) u svom istraživanju zamijetio velike promjene (12%) u visini sunožnog vertikalnog skoka (CMJ), to istraživanje provedeno je na netreniranoj ženskoj populaciji. U istraživanju Yaggie i Campbella (2006), kao ni kod Bruhna i suradnika (2004), kod tjelesno aktivnih ispitanika nisu dobivene značajne promjene u vertikalnom skoku nakon provedenog proprioceptivnog treninga. Iz navedenog vidljivo je da su kod netrenirane populacije moguće promjene u vertikalnoj skočnosti pod utjecajem proprioceptivnog treninga, ali kod trenirane populacije efekti su manji ili nisu značajni. Iako se u rezultatima testova horizontalne skočnosti mogu primijetiti određene numeričke razlike, u ovom istraživanju nisu dobivene statistički značajne promjene koje bi mogle biti posljedica provedenog proprioceptivnog trenažnog programa, iako je u nekim istraživanjima to bio slučaj (Liu-Ambrose i sur., 2003). Moguće je da bi duži eksperimentalni program doveo do toga da bi efekti u svim analiziranim skokovima bili značajni. Zabilježeni su efekti treninga u eksperimentalnoj grupi u jednonožnom skoku desnom nogom i iznose ≈ 6 cm. Postoji vjerojatnost da je zbog unilateralnog treninga dominantne (odrazne) noge – lijeve, zbog krosedukacije, došlo do značajnijih promjena u jakosti desne noge. U nekim testovima agilnosti su zabilježene promjene (20Y, HOPS), dok u testu LAT nisu. U testu 20Y došlo je do malih numeričkih promjena (0,01s), ali je kontrolna grupa u odnosu na inicijalno stanje imala značajno slabije rezultate (0,07s). Može se pretpostaviti da provedeni proprioceptivni program nije imao razvojni učinak na ispitanike eksperimentalne skupine, ali pokazuje moguće održavajuće učinke koji bi se mogli pripisati pozitivnim promjenama u gradijentu sile i neuralnoj aktivaciji pojedinih mišića nakon primjene proprioceptivnog treninga (Gruber i Gollhofer, 2004). U testovima lateralne agilnosti moguće je da do promjena nije došlo zbog manjeg utjecaja proprioceptivnog treninga na jakost skočnog zgloba u pokretima everzije i inverzije (Kaminski i sur., 2003) koja je bitna u lateralnom kretanju. U provedenom programu manje je vremena bilo utrošeno na sadržaje u mediolateralnom smjeru, što može biti razlog izostanku promjena (tablica 1). Promjene u analiziranim brzinsko-eksplozivnim sposobnostima bile su male te više predstavljaju održavajuće nego razvojne efekte treninga. Iduća istraživanja trebala bi biti usmjerena ka vrhunskim sportašima u pojedinim sportovima, odnosno praćenju njihovih trenažnih programa (uz proprioceptivni program ili bez njega), sportske ozljede i rezultate tijekom nekoliko sezona. Takva bi istraživanja mogla potvrditi ili odbaciti smisao primjene ovakvih trenažnih postupaka u realnim sportskim uvjetima.
