摘要：Uvod Jedno od temeljnih pitanja sportske znanosti jest pitanje utvrđivanja pouzdanoga kriterija za se-lekciju sportaša. U okviru selekcije talentiranih po-jedinaca za borilačke sportove primjenjuju se razli-čite metode. U dosadašnjim se istraživanjima pokazalo da početak treninga juda u ranoj dobi nije nužan preduvjet za vrhunska postignuća. Identificirane su motoričke sposobnosti važne za uspjeh u judu, hrvanju, tae kwon dou i ostalim borilačkim sportovima, a brojni su se radovi bavili procjenom statusa specifične pripremljenosti, kao i relacijama psihološkog i intelektualnog statusa s natjecateljskom uspješnošću. Neki su autori smatrali ključnim natjecateljsko iskustvo (broj sportova u kojima je pojedinac sudjelovao i razina postignuća), drugi daju prednost odabiru talentiranih na temelju iskustva u borilačkim sportovima, na temelju uloženog napora i natjecateljskih opterećenja. Postojeća literatura daje dobar pregled načina rada i savjeta kako poboljšati sustav treninga i pripreme u borilačkim sportovima i samoobrani, no informacije o preciznim selekcijskim kriterijima za ovo područje (sport ili posao, kao primjerice u policiji, vojsci i sigurnosnim službama i dr.) nedostaju. Komercijalizacija sporta mnogim trenerima (ali i znanstvenicima) daje priliku da se pozabave područjem selekcije. Iskustva iz prakse pokazuju da mnogi treneri za selekciju koriste najjednostavnije kriterije, uglavnom utemeljene na motoričkim sposobnostima. Takav pristup proizlazi iz nedovoljne upućenosti u područje, čak i iz pogrešnog predznanja. Naime, norme su prilagođene različitim kategorijama, što se rijetko uzima u obzir, pa se biraju snažniji, agilniji, izdržljiviji i slično, što odgovara većini sportova, no ne nužno uvijek i svima (npr. judu). Cilj ovog rada jest provjeriti postavku o tome kako tjelesni status (superiornost) nije apsolutni preduvjet za pobjeđivanje protivnika u izravnoj borbi ni u stojećem stavu ni na tlu. Postavka će se provjeriti na ispitanicima koji nemaju iskustva u borbi i na sportašima borilačkih sportova. Metode Provedena su četiri ispitivanja, a u svakome je korištena specifična istraživačka tehnika kako bi se odgovorilo na problem. Ispitivanje 1 provedeno je radi utvrđivanja povezanosti opće tjelesne pripremljenosti s ishodima borbe u judu u stojećem stavu. Ispitana su 22 dječaka u dobi od 11 godina, tjelesne mase 20,5 do 39,5 kg koji su se borili u okviru 6 timova oblikovanih prema tjelesnoj težini. Ispitivanje 2 provjeravalo je povezanost dobi, tjelesne mase i ishoda borbe u judu u stojećem stavu na uzorku od 21 dječaka, početnika u judu. Dob ispitanika bila je 7 do 13 godina, a težina je varirala između 22 i 44,6 kg. Formirano je 6 natje-cateljskih timova. Ispitivanje 3 provjerilo je povezanost dobi, tjelesne mase i ishoda borbe u judu u stojećem stavu na uzorku profesionalnih tjelesnih čuvara ili kandidata za taj posao. Ispitano je 113 muškaraca u dobi od 19 do 43 godine, tjelesne mase od 67 do 125 kg. Formirana su 23 natjecateljska tima. Ispitivanje 4 istražilo je povezanost dobi, tjelesne mase i ishoda borbe u judu u stojećem stavu i na tlu na uzorku vojnika. Također je utvrđena povezanost ishoda oba tipa borbe. Ispitana su 33 kadeta, dobi od 19 do 21 godine, tjelesne mase od 58 do 96 kg. Oblikovana su dva tima. Tjelesna pripremljenost ispitana je baterijom od 8 motoričkih i funkcionalnih testova. Ishod borbe u stojećem stavu utvrđen je pomoću modificirane sumo formule na temelju 4 pobjede. Ukupna natjecateljska efikasnost definirana je pomoću tri indeksa: rang u pripadajućem timu, indeks natjecanja i indeks borbe. Ishod borbe na tlu utvrđen je pomoću formule juda u kružnom sustavu borbe do postignute tri pobjede. Izračunati su keoficijenti korelacija između utvrđenih mjera. Rezultati i rasprava Dobiveni rezultati pokazuju da superiornost nad protivnikom u tjelesnoj pripremljenosti nije preduvjet za uspjeh u borbi prsa o prsa. Povezanost ranga pojedinca unutar grupe i tjelesne pripremljenosti, utvrđene baterijom motoričkih i funkcionalnih testova, potvrđena je samo kod ispitanika koji su sudjelovali u prvom i četvrtom ispitivanju. Međutim, tjelesna pripremljenost nije se pokazala povezanom s pokazateljima efikasnosti natjecanja. Postoji povezanost između tjelesne mase i ishoda natjecanja, a dodatno se pokazalo da parcijalizacija tjelesne mase utječe na smanjenje povezanosti ishoda sumo i judo borbe kod kadeta. Kod djece se takav rezultat treba oprezno tumačiti, budući da su razlike njihovih pozicija u grupi znatno manje. Na temelju rezultata čini se da je adekvatna psihomotorna kompetentnost (‘talent’) važniji preduvjet pobjede u borbi kod djece. Judaši juniori nisu se pokazali nužno inferiornim vojnim kadetima s obzirom na njihovoj dobi odgovarajuću tjelesnu pripremljenost. Dobivene su visoke korelacije između pokazatelja uspješnosti sumo i judo borbe vojnih kadeta, no tjelesna pripremljenost nije statistički značajno povezana s uspjehom u sumu, dok je umjereno povezana s uspjehom u judu. Parcijalizacija tjelesne pripremljenosti nije utjecala na veličinu povezanosti ishoda sumo i judo borbe. Zaključak Dobiveni su rezultati važni u inicijalnim fazama judaškog treninga, kao i u treningu samoobrane svakog dobrovoljca, neovisno o dobi. Može se reći da borbe provedene prema modificiranoj sumo formuli ne zahtijevaju prethodan trening i mogu se provoditi među djecom i u ranoj školskoj dobi. S obzirom na metodološke prednosti i jednostavnost organiziranja sumo borbe te uz činjenicu visoke povezanosti ishoda sumo i judo borbe na tlu, sumo natjecanja mogu poslužiti kao specifičan test sposobnosti za borbu prsa o prsa.
