摘要：U radu se govori o hrvatskom teologu koji je u jeku teškoga razdoblja za hrvatski narod nastojao ljudima ponuditi što bolje poznavanje Božje riječi. Šesnaesto je stoljeće bilo doba promjena u kulturnoj slici Europe, promjena toka njezine povijesti u cjelini te rad govori kako o odrazima onodobnih europskih zbivanja na Hrvatsku – u tom razdoblju svedenu na “ostatke ostataka Hrvatskoga Kraljevstva” – tako i o ulozi Antuna Vramca, hrvatskoga teologa školovana u Beču i Rimu, dakle dobroga poznavatelja zbivanja u Europi (ponajprije u Austriji i Italiji), na podizanju nacionalne svijesti hrvatskoga naroda, ali i svijesti o pripadnosti Rimokatoličkoj crkvi. Negativne strane crkvene institucije Vramec bez kolebanja kritizira, no sa željom da se promijene neki običaji i tradicije Rimokatoličke crkve, dok primarnom zadaćom svojega poziva smatra približavanje poruka iz Biblije puku u njihovu što izvornijem obliku, izbjegavajući pritom mnoštvo primjera, peldi, karakterističnih za tadašnje propovjednike. Aktualnost jezika kojim se Vramec pišući služio ovaj rad predstavlja uspoređujući osobitosti jezika jednoga od dvaju Vramčevih djela Postille s govornom kajkavštinom dijela ludbreške Podravine danas. Ne prihvaćaju se pretpostavke o prianjanju toga svećenika pisca protestantizmu. Odvaja se protestantski od reformatorskoga karaktera Vramčevih djela, te se Vramec predstavlja kao zrela osoba svojega doba koja kritičkim duhom prihvaća ili odbacuje običaje i tradicije koje ne smatra utemeljenima te se ne libi na sebi svojstven način boriti se za promjene u Crkvi i društvu koje smatra nužnima za njihovo napredovanje. Piše svoja djela (Kroniku i Postillu) na narodnom jeziku jer većina vjernika kojima su djela upućena latinski ne bi razumjela.
