出版社：Faculty of Law, University of Zagreb, Department of Social Work
摘要：Iako se teorija privrženosti u većini suvremenih društava uzima kao jedno od osnovnih teorijskih polazišta u konceptualizaciji javne skrbi za djecu, njen značaj i utjecaj u konceptualizaciji praksi u Hrvatskoj još uvijek je minoran. Razloge možemo pronaći u vremenu i okolnostima u kojima se nalazila Hrvatska u vrijeme kada je ova teorija nastala i doživjela svojevrsno oživotvorenje u praksama drugih zemalja poput Velike Britanije i Švedske, a koje nisu pogodovale unaprjeđivanju javne skrbi za djecu u nas. No danas, kada se pred nama nalaze zahtjevi za reformom sustava socijalne skrbi, pa tako i skrbi za djecu, spoznaje proizašle iz teorije privrženosti nezaobilazan su dio znanja čije bi daljnje ignoriranje u praktičnom i profesionalnom djelovanju bilo u najblažem slučaju neetično. Stoga je namjera ovoga rada dvojaka. Kao prvo, u radu su prikazani recentni istraživački radovi proizašli iz teorije privrženosti koji su od značaja za javnu skrb za djecu. Uz to, analizirane su reperkusije nalaza tih istraživanja na konceptualizaciju prakse javne skrbi za djecu od procjene rizika i resursa obitelji, planiranja i provođenja ranih intervencija u obiteljima pod rizikom do planiranja kratkoročnog i dugoročnog zbrinjavanja djece izdvojene iz obitelji. Posebna pozornost u radu posvećena je reperkusijama koje spoznaje teorije privrženosti imaju na udomiteljstvo te njegov razvoj i unaprjeđenje kao najboljeg oblika skrbi za djecu izdvojenu iz obitelji. Konačno, rad nudi realističan prikaz profesionalnog rada temeljenog na uvažavanju perspektive teorije privrženosti u slučaju roditelja kojem je oduzeto pravo na život s djecom.
关键词：teorija privrženosti; javna skrb za djecu; sigurna i nesigurna privrženost; psihosocijalni rad s djecom i obiteljima; udomiteljstvo
