摘要：Hrvatski je radio u krizi i nalazi se u potrazi za svojim identitetom javnog medija. Ta potraga je teška i neizvjesna, a odvija se na nekoliko razina. S jedne strane, Hrvatski radio danas odmotava paket negativnih i neriješenih statusnih i materijalnih pitanja unutar sustava HRT-a, kao i unutar cjelokupnog sustava hrvatske radiodifuzije, suočavajući se pri tom s mnogim neugodnim nasljeđima dosadašnje medijske politike. S druge strane, zastarjela i okoštala programska shema s prevladavajućom autoritarnom i monološkom komunikacijskom paradigmom koja se još uvijek ne odaziva suvremenim demokratskim konceptima uloge radija, čini ga prilično blijedim čimbenikom hrvatske medijske informativno-političke scene. Sva do sad provedena istraživanja o Hrvatskom radiju, bez obzira na stupanj kompetentnosti, ukazuju na to da je riječ o mastodontu koji svoj dosadašnji opstanak u ovom obliku duguje prije svega dobro treniranoj ulozi ancilae polticae. Uzimajući za pretpostavku kako postoji želja vlasti i rukovodstva jednako kao i želja javnosti, da se Hrvatski radio u svakom pogledu emancipira, pa tako i politički, strategijske studije (to su sada uglavnom još uvijek nedostatna i usputna promišljanja budućeg opstanka i uloge Hrvatskog radija u hrvatskom medijskom sustavu) moraju se kretati u smjeru razmatranja važnosti koju u stabilnim demokracijama obnašaju javni mediji kada je riječ o očuvanju neovisnog i viskoprofesionalnog novinarskog diskursa, te nezamjenjive uloge javnih medija u očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta u komercijalnom medijskom okružju zasnovanom na profitu i zabavi. Javnost, sa svojim osnovnim pravom na informaciju i komunikaciju, ima pravo na šire sudjelovanje i jasniju informiranost o tim pitanjima. Vlast je dužna što prije donijeti zakon o HRT-u, ali to će biti samo prvi korak dugog i neizvjesnog puta ka javnom radiju.
