出版社：Institut za migracije i narodnosti / Institute for Migration and Ethnic Studies, Zagreb
摘要：Afirmativnu akciju pokrenuli su američki predsjednici J. F. Kennedy i L. B. Johnson, da bi igrom povijesne ironije svoju ekspanziju i radikalizaciju doživjela za vrijeme konzervativne administracije R. Nixona. Riječ je izvorno o vladinim programima usmjerenim na poboljšanje socijalnoga položaja crnaca, ponajprije u sferama zapošljavanja i obrazovanja, kao svojevrsne naknade za rasnu diskriminaciju, ali i druge oblike socijalnih nepravdi koje trpe manjinske i deprivilegirane skupine. Njezin je cilj povećanje udjela crnaca, a potom i drugih pripadnika manjina, te žena, u visokom obrazovanju i na raznim vrstama poslova. Zagovarali su je mnogi društveni istraživači i aktivisti. Posebno važnu ulogu u debati oko afirmativne akcije i njezinu praktičnom provođenju imali su sudovi, naime njihove odluke i obrazloženja u slučajevima presedanima. Politički konzervativci napadaju programe afirmativne akcije (osobito preferencijske upisne kvote za manjinske studente), pozivajući se na američka ustavna načela o jednakosti šansi za svakoga pojedinca. Tržišni konzervativci, pak, dokazuju da vladino podupiranje politike rasnih preferencija dovodi u pitanje same osnove kapitalističkog sustava (natjecanja), a da istodobno nije u interesu crnačke radničke klase. Od nje, naime, najviše koristi imaju relativno dobrostojeći slojevi crnačke zajednice, čime se samo produbljuju ekonomske i socijalne razlike unutar nje. U novije vrijeme debata oko afirmativne akcije u SAD-u ne svodi se samo na dvije strane (liberale i konzervativce). Javlja se sve više znanstvenika i drugih sudionika u njoj koji priznaju loše strane, pa i promašaje afirmativne akcije, ali pritom ne prihvaćaju konzervativna gledišta i ciljeve.
