摘要：Polazeći od složene jezične situacije neke djece i stanovitih nepovoljnih posljedica takve situacije na njihov razvoj i ponašanje, propitujemo čimbenike i pretpostavke za odgovor na dvojbu iz naslova, odnosno za stručno utemeljeni odgovor na pitanje: kojem djetetu, u kakvoj konkretnoj situaciji, u kolikoj mjeri i na koji način posredovati neki dijalekt ili strani jezik u ranoj dobi? Najprije raspravljamo činjenicu velikog raspona individualnih razlika u (jezičnim) sposobnostima i model njihova odnosa s kompleksnim zahtjevima koji se postavljaju pri recepciji i produkciji nekoga stranog jezika ili dijalekta. Predočavamo, nadalje, dinamičku interakciju sposobnosti, motivacije i metoda učenja kao bitnih čimbenika uspješnosti učenika u svladavanju (stranog) jezika, ali i uspjeha učitelja u podučavanju. Zatim uspoređujemo birokratsku proizvoljnost pri uvođenju učenja stranih jezika u osnovnu školu (slično Šuvarevu utemeljenju tzv. opće srednje škole) s oprezom, stručnim promišljanjem i individualiziranim pristupom koje pri tome preporučuju stručnjaci. Zaključujemo da postoje djeca iznimnih sposobnosti koja, uz odgovarajuću pomoć, mogu u osnovnoj školi uspješno usvajati jedan ili više stranih jezika, ali da su u njoj i učenici vrlo skromnih sposobnosti kojima je i svladavanje materinskog jezika znatan problem te da je sustavno nametanje neprimjerenih zahtjeva, a to se nekoj djeci događa svakodnevno, svojevrsno “pedagoško” nasilje.
