摘要：Platon u odgoju vidi moći upućivanja koje još neuređenu dušu mogu ugoditi do skladnog gibanja pri kojima će joj, između ostalog, biti omogućena spoznaja. Vjerujući zrelom Platonovom mišljenju, duša je najsličnija nekoj igrački koja po vlastitoj prirodi neprestance kaotično poskakuje, posebice dok je mlada (Zakoni 664d–645b). Pitamo se kako je, pri ne tako ohrabrujućoj slici čovjeka, moguće stvoriti dobru nadu o stjecanju nečega čvrstog i nepromjenjivog, spoznaje, a na koncu, i spoznaje o vlastitoj biti. Ako je bit svakog čovjeka sakrivena u istini koja progovara iz razotkrivenosti marionetske lutke, takve koja se igra u igri života što proizlazi iz najunutarnjije borbe dvaju nezamislivih – ljudskom mišljenju najteže moguće dokučivih – po sebi počela: bezgraničnog i granice, tada je, čini se, upravo odgoj ono biće koje može otvoriti čovjeku mogućnost nagađanja o vlastitoj biti, jer odgoj umiruje uzice (strasti) koje trgaju takvo stvorenje; on ujedno i proizlazi iz te igre, čini ju, on na neki čudesni način jest ta igra, a igra je početak, izvor i korijen svake umjetnosti. Stoga, tek onaj koji spozna značaj životne igre, može uviđati i o odgoju. Dakako, kako igra proizlazi iz borbe počela, onaj koji se pita o igri, pa onda i o sebi, pita se zapravo o istini cjeline svega. Staviti sebe u istinu uvijek pretpostavlja biti na putu, pretpostavlja biti u središtu filozofijskih pitanja, a Gadamer je tvrdio da u središte najvažnijih filozofijskih pitanja vodi put sporazumijevanja o slici: slika poziva na istinu, a istina se dostiže u provedbi (Vollzug). Takvo je gledanje ugađanje duše, istinsko odgajanje. A takav odgoj jest prisutan jedino u najtežem od svih, čovjeku mogućih, zamislivih područja stajanja – u umjetnosti, i upravo tu može i hoće odgoj usmjeriti gibanja duše u ritmu i skladnoj mjeri. Odgovore o istini, stoga, čini nam se, valja potražiti u dodiru sa slikom koja nedvosmisleno razotkriva počela (slikarstvo moderne); valja uputiti na odgajanje k takvom dodirivanju.
