摘要：Autor u radu razmatra dike kao središnji pojam Eshilove Orestije, smatrajući da je u ovoj trilogiji prikazan, u rudimentarnoj formi, gotovo cjelokupan evolutivni put helenskog razumijevanja pravde. Pravilnost i ritam te evolucije moguće je pratiti počevši od pojavljivanja običajnosne pravde u Agamemnonu i Pokajnicama, gdje se ona manifestira posredstvom lex talionis. U Pokajnicama i Eumenidama pokazuje se, međutim, da postoji i drugačije razumijevanje pravde. Presuda, odnosno pravda, donosi se kroz suradnju bogova i ljudi, i to nakon suđenja pred Areopagom. Eshil ne oduzima pravdi u potpunosti božansku legitimaciju, ali se ona ipak uspostavlja glasovanjem porotnika nakon iznošenja argumenata obje strane, što ukazuje na elemente zakonskog vida pravde. Uopće, zaključak je autora, čitava atmosfera u Pokajnicama, a osobito u Eumenidama u kojima se naglašava osobno donošenje odluka i rasuđivanje, upućuje na skoro isticanje principa ljudske subjektivnosti, koji će posljedično poroditi i tzv. individualnu pravednost.
