摘要：Autor u ovome članku razmatra narav moralnih vrlina u Aristotelovoj filozofiji, te prikazuje i analizira pojedine vrline iz njegove Nikomahove etike. Dostizanje prave mjere (sredine koja je ono najbolje) moguće je s razvijanjem valjanog habitusa, dobrog stanja karaktera koji se dostiže na putu prolaženja od nezrelosti do onoga najboljeg. Etičnost je u Aristotelovu smislu vezana uz političnost, tj. tek moralno dobri građani čine uspješnom svoju zajednicu i obrnuto, pravednost i umnost zakona jamči perfektuiranje građana. Vrline su nužne i za postizanje krajnje svrhe moralnoga djelovanja, što je sreća (eudaimonia), koja stoji u relaciji spram vrlina, ali i spram nužnosti izvanjskih dobara. No, i tu je opet riječ o sredini kao najvišem stupnju vrijednosti.
