出版社：Hrvatski pedagoško-književni zbor i Filozofski fakultet u Spltu
摘要：Rad dovodi u relaciju teoriju samoaktualizacije (Abrahama Maslowa), teoriju optimalnih iskustava (Michaela Csikszentmihalyi-a) i mogućnosti za njihovo ostvarenje u školi. Maslow (1963.) prepoznaje vrhunska iskustva, a Csikszentmihalyi (2006.) trenutke zanesenosti kao istinske trenutke sreće i samoostvarenja/samoaktualizacije. Maslow kao i Lev Vygotsky (1978.) prepoznaje ključan utjecaj socio-kulturalnog okruženja na razvoj djeteta kao preduvjet za razvoj i samoaktualizaciju pojedinca. Imajući u vidu proksimalan razvoj djeteta i njegovu težnju za aktualizacijom potrebno je školsko iskustvo što više približiti vrhunskim iskustvima ili zanesenosti kako bi se omogućilo što uspješnije sudjelovanje učenika u školi. Reformski pedagozi poput Johanna Heinricha Pestalozzija, Johna Deweya i Marije Montessori još prije više od stotinjak godina prepoznaju situacije u školi kada djeca doživljavaju optimalna iskustva i svojim djelovanjem pokušavaju osigurati uvjete u školi za ostvarivanje istih. Tradicionalna pedagogija koja prevladava u školama danas, na žalost, svojim organizacijskim elementima rijetko osigurava uvjete nužne za ostvarivanje optimalnih i vrhunskih iskustava u školi.
