摘要：Radi povećane produkcije lubina i komarče na Mediteranu, u posljednjih deset godina njihova je cijena znatno pala. Smanjeni prihodi prisilili su mnoge proizvođače da napuste ovaj posao, a ulazak novih proizvođača na tržište postaje sve teži. Ova činjenica mora se uzeti u obzir pri izradi razvojnog plana koji se zasniva na produkciji starih vrsta u uzgoju, bilo to na nacionalnoj razini ili na razini poduzetništva. Mogući odgovor na ovu problematiku je unos novih vrsta u uzgoj. Neke ribe i beskralježnjaci već neko vrijeme privlače pozornost kao novi kandidati za akvakulturu. U skupini beskralježnjaka pojavljuju se tri potencijalne vrste za uzgoj: morski ježinac, Paracentrotus lividus iz razreda Echinoidea, i dva pripadnika reda mekušaca, sipa Sepia officinalis i hobotnica Octopus vulgaris. Ove tri vrste imaju dovoljan potencijal da bi se omogućio detaljniji pregled prednosti i nedostataka njihova uzgoja, te investirao novac u primijenjena istraživanja kako bi se svladali nedostaci. Kod glavonožaca je limitirajući faktor komercijalne proizvodnje raspoloživost račića kojima se koristi kao hranom u ranim razvojnim fazama sipe i hobotnice. Iako je uzgojni sustav za sipu već poznat, za hobotnicu, onaj kojim bi se uspješno reducirale njezine antagonističke tendencije i ujedno osigurala nesmetana hranidba i održavanje, još uvijek nije poznat. Pri komercijalnom uzgoju ježinaca prepoznato je nekoliko limitirajućih čimbenika, među kojima je nedovoljna količina hrane za mlađ. Najbrži put do komercijalizacije je izvansezonsko obogaćivanje gonada (ikre) prirodnih populacija, slično uspješnom načinu uzgoja tuna u Hrvatskoj. Uspjeh metode tovljenja ovisi o raspoloživosti hrane i adekvatnoga uzgojnog sustava kojima se uzimaju u obzir behaviorističke karakteristike ježinca u zatočeništvu. Od tri proučavane vrste, sipa ima najbržu mogućnost komercijalizacije. Da bi se procijenio potencijal njezina uzgoja, u Hrvatskoj je potrebno napraviti eksperimentalni dizajn proizvodnje. Sljedeća tehnologija obećavajuća za komercijalizaciju marikulture u Hrvatskoj jest kondicioniranje gonada ježinca, pri čemu valja ispitati uporabivost nekih od postojećih hranjiva, uz mogući dodatak lokalnih alga kako bi se usavršio okus proizvoda i zadovoljile tržišne potrebe. Od tri spomenute vrste, hobotnica je najmanje pogodna za komercijalizaciju. U Hrvatskoj se trenutno mogu primijeniti dosadašnja znanja i tehnologije na ličinačkom uzgoju ove vrste kako bi bila spremna za daljnju komercijalizaciju, ali tek uz nove znanstvene spoznaje.
