摘要：Nacionalni parka Plitvička jezera smješten je u unutrašnjosti gorske Hrvatske (oko 60 km zračne udaljenosti od mora), između visokih obronaka masiva Male Kapele na jugozapadu i Ličke Plješivice na sjeveroistoku. To je izrazito krško područje sa slojevima vapnenca i dolomita, te nizom krških obilježja koja su posebno izražena u orografiji i hidrologiji terena. Nadzemni i podzemni vodeni tokovi uvjetovani su propusnošću tla i imaju posebno značenje u razvitku biljnog svijeta i biljnog pokrova. Cjelokupna orografija Parka, naročito veliki visinski raspon od 913 m, također znatno pridonosi raznolikosti flore i vegetacije. Izuzetnu prirodnu neponovljivost prostora Nacionalnog parka Plitvička jezera utvrđuju i Ujedinjeni narodi, njezina organizacija UNESCO, koji 1979. godine stavlja prostor Parka na Listu Svjetske kulturne i prirodne baštine. Prostor Parka je najvećim dijelom šumsko područje (80 % šuma) s nizom različitih šumskih zajednica. Na ostalim površinama Parka (izuzev vodenih) razvijeni su različiti antropogeno uvjetovani stadiji vegetacije. Među njima najveće površine pripadaju različitim tipovima travnjačke vegetacije, a znatno manje cretnim i močvarnim staništima. Te su površine i osnovna problematika ovog rada. Sustavnija istraživanja navedenih oblika vegetacije u Nacionalnom parku Plitvička jezera vršena su u razdoblju od 1984.–1990. godine. U tom su vremenskom razdoblju istraženi svi prethodno navedeni oblici vegetacije unutar, a i izvan tadašnjih granica Parka. Ova istraživanja travnjačke, cretne i močvarne vegetacije Parka predstavljaju »0. stanja« spomenutih tipova vegetacije. Ona su izvedena u posljednji čas, obzirom na stanje u kojem su već tada zatečene te površine. Na spomenutim površinama Parka u navedenom razdoblju učinjeno je 366 fitocenoloških snimaka. U fitocenološkom pogledu vegetacija se u Parku, na prethodno izdvojenim staništima, može svrstati u 5 vegetacijskih razreda, 8 redova, 10 sveza, 19 asocijacija i 8 sastojina vrsta: Ligularia sibirica, Calamagrostis epigejos, Nardus stricta, Menyanthes trifoliata, Equisetum hyemale, Marchantia sp., Pinguicula vulgaris-Tofieldia calyculata i sastojine sfagnumskog creta. U biljnogeografskom, ekološkom i florističkom pogledu istražene površine čine značajne tipove ekosistema. Na njima žive mnogobrojne biljne i životinjske vrste. Stanišna raznolikost šumskih ekosistema, iz kojih je čovjek svojom intervencijom potisnuo šumu, omogućile su razvoj različitih tipova travnjačkih i ostalih oblika ekosistema. Veliki dio istraživanih površina, a naročito travnjaka Parka zahvaćen je procesom obrastanja. Na travnjačke površine nadiru grmolike i drvenaste vrste iz okolnih šuma. O dužini izostanka košnje ili ispaše ovisi broj pridošlih grmolikih i drvenastih vrsta, faze njihovog razvitka, izgled travnjačke površine, njezin floristički sastav, broj vrsta, njihov raspored na travnjaku, a i izgled staništa. Progresivna sukcesija travnjačke vegetacije je s fitocenološkog gledišta pozitivan proces, to je povratak na prvobitne, prirodne oblike vegetacije, tj. različite šumske zajednice koje su na tim prostorima bile razvijene prije djelovanja čovjeka. S florističkog gledišta i gledišta raznolikosti vegetacije to je negativan proces, jer se smanjuje biološka raznolikost i bogastvo flore. U ovom radu dat je kratki osvrt na stanje i zaštitu travnjačkih, cretnih i močvarnih površina i njihovih staništa. Posebno je istaknuto stanje u kom su zatečeni navedeni oblici vegetacije u Parku u vrijeme istraživanja (1984.–1990. godine). Istaknuta je sva raznolikost staništa i opisanih oblika vegetacije, bogatstvo vrsta koje grade vegetaciju, a istaknute su i mjere koje treba poduzeti za očuvanje i zaštitu te raznolikosti. Pored prikaza vegetacije na spomenutim staništima Parka, izdvojene su i neke zanimljive biljne vrste koje se susreću na tom prostoru.
关键词：floristički sastav vegetacije; travnjaci; cretišta; močvarna staništa; obraštaj; zaštita
