摘要：U brojnim europskim državama većinski narodi i nacionalne manjine koje u njima žive, svjesni složenosti odnosa većine i manjine u etničkom smislu, te opasnosti koje mogu iz toga poizaći, činili su i čine brojne međusobne ustupke i kompromise, dolazeći do određenih modela koegzistencije. Ustavne odredbe europskih država, upućuju na to da nema jedinstvenog modela ostvarivanja prava nacionalnih manjina. Ipak se u tom smislu europske države mogu razvrstati u tri skupine. U prvoj su skupini države koje zastupaju ustavni princip jedinstvene nacije i ne priznaju svojim građanima nikakvo drugo etničko porijeklo, osim pripadanja jedinstvenoj naciji. U drugoj skupini su države koje svoje etničke zajednice ne dijele na većinske i manjinske, te i one stoga nemaju kategoriju nacionalnih manjina, a identitete njihovih pripadnika štite na taj način što jednake građane dijeli na jezike kojima se oni služe. Treću skupinu država čine one koje poznaju pojam većinskog naroda i nacionalne manjine. Ova skupina država ima razrađene odredbe o pravima nacionalnih manjina, posebno o zaštiti njihova nacionalnog, kulturnog, vjerskog i jezičnog identiteta, uz vrlo različit raspon pojedinih prava.
