摘要：U prilogu se analiziraju promjene u stranačkoj i socijalnoj strukturi prvoga doma hrvatskog parlamenta u tranzicijskom razdoblju. Ustanovljeno je da je kroz zakonodavni dom Sabora dosad prošlo ukupno 26 političkih stranaka od kojih je njih 16 dobilo prethodnu potporu biračkog tijela, a 10 ih je parlamentarni status steklo isključivo voljom zastupnika. Pokazuje se da se stranačko fragmentiranje odvijalo kroz proces frakcioniranja parlamentarnih stranaka i prelaske zastupnika iz parlamentarnih u dotad neparlamentarne stranke. Stupanj stranačke fragmentiranosti u Saboru označen je kao umjeren te se zaključuje da nije značajnije destabilizirao parlament. Razlog tomu je kontinuirana i izrazita premoć u mandatima većinske stranke zajedno s činjenicom da su stranačkim fragmentiranjem ponajprije bile zahvaćene opozicijske stranke. Analizom sociodemografskih obilježja zastupnika ustanovljeno je da u Saboru dominiraju Hrvati, te visokoobrazovani muškarci prosječne dobi od 48 godina, a koji su u parlamentarnim klupama u prosjeku proveli nešto više od četiri godine. Obrazovna struktura Sabora ne odstupa bitno od trendova u europskom okruženju, dok je broj starijih zastupnika nešto veći, a udio žena primjetno ispod demokratskih standarda. Sugerira se da političke stranke najuspješnije mogu regulirati spolnu i dobnu zastupljenost, i to korištenjem instrumenta interno određenih kvota za žene i mlade na kandidacijskim listama u izborima, a time posredno intervenirati na socijalnu strukturu i demokratičnost hrvatskog parlamenta.
