摘要：Autor analizira proces demokratizacije međunarodnih odnosa i daljnju izgradnju međunarodnog poretka nakon okončanja razdoblja bipolarne konfrontacije te uspostave odnosa suradnje u svjetlu promijenjene uloge glavnih aktera u pristupu rješavanju posthladnoratovskih kriza koje ugrožavaju mir i stabilnost u svijetu. Polazeći od kratkog prikaza geneze nastanka američke vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata do početka razdoblja hladnog rata te formiranja NATO-a, autor naglašava da su današnje bitne teme međunarodnog poretka, njegovih struktura, intervencionizma i uporabe sile za postignuće političkih ciljeva već bile raspravljene. Odgovori koji su tada ponuđeni postali su okvir i podloga svjetske politike do kraja osamdesetih godina. No, bez svijesti o kumuliranom efektu tih odgovora na suvremene pristupe rješavanju posthladnoratovskih kriza nije moguće niti ozbiljno promatrati ulogu i ponašanje pojedinih glavnih aktera u rješavanju kosovske krize. Očuvanje mira i stabilnosti u svijetu poslije hladnog rata u uvjetima suradnje i partnerstva uvjetuje pronalaženje pravog pristupa i odgovarajućeg načina rješavanja kriza izazvanih raspadom komunističkih federacija. Riječ je o nužnosti uklanjanja imperijalnih politika i poredaka, dovršetka procesa geopolitičke konsolidacije i izgradnje sustava nezavisnih i suverenih država na demokratskim i tržišnim načelima u srednjoj i istočnoj Europi te na euroazijskom kontinentu u cjelini. Nova politička vodstva, mahom lijeva, u zemljama koje razvijaju transatlantsko savezništvo kroz vojnopolitički okvir NATO-a polazeći od istih vrednota, načela i ciljeva već više od pedeset godina, preko krize na Kosovu razvijaju odgovarajuće strategije za rješavanje posthladnoratovskih kriza, uvažavajući iskustva iz prethodnog razdoblja.
