摘要：Politika pritisaka na Hrvatsku kao egzemplaran — premda ne i usamljen — primjer nije dosad inspirirala empirijske i teorijske studije tog fenomena. Rasprava o tome ostala je na razini dnevno-političkog diskursa, pa i “kafanske politike”. S obzirom na njezinu presudnu aktualnost, a i teorijsku “isplativost”, autor je u ovom eseju pokušao teorijski odrediti pojam pritiska i na primjeru Hrvatske prikazati njegove ciljeve, domašaje, dinamiku i buduće izglede i ishode. Od mogućih pristupa odabrao je “polit-ekonomski pristup” koji politiku (nad)pritiska definira kao specifičan oblik političke komunikacije između “centra” i “periferije” u Wallersteinovu “svjetskom sustavu”. Pri tome na primjeru Hrvatske pokušava doći do ideal-tipskog modela takve komunikacije kombinacijom politološke i sociološke analize. Po njegovu mišljenju, zbog određene konjunkture kontingentnih okolnosti Hrvatska je najbliža idealnom tipu takve komunikacije. U pomanjkanju sistematskih empirijskih podataka, rasprava se nužno kreće na teorijsko-hipotetskoj razini, pa je stoga valja shvatiti kao poziv na daljnju raspravu i kao poticaj za empirijske studije. Kako je, međutim, riječ o vrlo dinamičnom fenomenu, postavlja se pitanje: vrijedi li piščeva argumentacija i danas kao u vrijeme predaje rukopisa uredništvu. Dogodile su se (točnije, događaju se) dvije vrste promjena: (1) rat na Kosovu koji snažno potvrđuje autorove teze u vrijeme dovršenja članka; (2) stanovito “zatopljenje” u odnosima međunarodne zajednice (osobito SAD) i Hrvatske, pri čemu se (još) ne može zaključiti je li to promjena u osnovnim strategijskim trendovima ili je to samo “političko-meteorološki” fenomen (smjenjivanje hladnijih i toplijih razdoblja). Stoga nisam smatrao da su potrebne bilo kakve promjene u predanom tekstu; valja pričekati i u međuvremenu iznesene (hipo)teze podvrći kritičkom ispitivanju.
