摘要：U članku se odgovara na pitanje – zašto je i 30 godina nakon revolucije (1979) Iran ne samo u središtu svjetske politike nego je i ozbiljan kandidat za status jedne od globalnih sila u novom, multipolarnom međunarodnom poretku. Autor ističe da je Iran bio glavna prepreka globalnim ambicijama liberalne demokracije nakon 1989, te da je razvio specifičan ideološki i politički sustav koji se temelji na ideji teokratsko-republikanskog dualizma. Također, Zapadu je nakon kraja Hladnog rata odgovaralo postojanje Irana kao Neprijateljskog Drugog (i vice versa). Relativni američki neuspjeh u ratu protiv Iraka (od 2003. nadalje) otvorio je Iranu mogućnosti šireg povezivanja s Rusijom, Kinom, Venezuelom i zemljama “Stare Europe” (Njemačkom i Francuskom). Budući da su relativno uspješne zemlje u susjedstvu – Kina i četiri azijska tigra – također utemeljene na dualističkim načelima, Iran se nije morao liberalizirati onako kako se krajem Hladnog rata liberalizirala Istočna Europa. Autor zaključuje da je izbor Baracka Obame za američkog predsjednika nova šansa za normalizaciju odnosa između Irana i Zapada, ali da će ona biti iskorištena samo ako SAD prihvati multipolarnost u međunarodnim odnosima i odbaci doktrinu liberalnog intervencionizma. No i u tom slučaju postoji realna opasnost izraelsko-iranskog sukoba.
关键词：Iran; politički islam; Iranska revolucija (1979); teokracija; vanjska politika SAD; Izrael
