摘要：U ovome su članku iznijeta autorova razmišljanja o dvjema nedavno objavljenim važnim knjigama, naime o Općoj teoriji moderne, koju je napisao francuski altermarksistički teoretičar Jacques Bidet, i o Državama na kušnji hrvatskoga političkog teoretičara Dragutina Lalovića. Obje su knjige objavljene i dane na raspravu usred najozbiljnije i višestruke krize takozvane “neoliberalne”, tj. pozne i ultramonopolističke kapitalističke ekonomije u godinama 2008-2009, a ta je značajna društvena i povijesna činjenica uvelike pridonijela boljemu razumijevanju i recepciji tih dviju kritičkih studija. Autor dijeli većinu glavnih postavki i zaključaka autorā spomenutih knjiga. Postoje tek poneka nevažna, tehnička razilaženja. Dok, primjerice, Jacques Bidet za opisivanje vlastita intelektualnog stajališta upotrebljava termin “altermarksizam”, autor za istu svrhu preferira termin “postmarksizam”. Ili pak, dok Jacques Bidet, pobliže određujući naše konkretno povijesno vrijeme, rabi termin “posljednja moderna”, autor za tu svrhu bira termin “pozna moderna”. Naposljetku, dok se Jacques Bidet za opisivanje nastajuće globalne politeje služi terminom “svjetska država”, autor je oprezniji, rezervira termin “država” isključivo za moderan oblik politeje te prepušta konačni ishod i termin za nastajuću globalnu politeju daljnjemu razvoju, promatranju i imenovanju. Rijetke i još manje važne razlike između pristupā Milana Popovića i Dragutina Lalovića tek su tehničke i konjekturalne prirode. No trojica su društvenih i političkih teoretičara čvrsto suglasna u pogledu najvažnijih, središnjih i suštinskih pitanja našega vremena. Tako, primjerice, jednodušno ustvrđuju da našemu vremenu očajnički trebaju nova globalna politeja i vladavina, koje bi se uhvatile u koštac sa sve ozbiljnijim ekološkim i drugim tehnološkim problemima pozne moderne. Unatoč tome što se služe ponekim različitim terminima i što ne stavljaju naglasak na potpuno iste aspekte, slažu se i u tome da će u međuvremenu, barem u narednih nekoliko desetljeća, pozna moderna država ostati jedan od najvažnijih aktera u tome procesu. Posebice dvojica od trojice, naime Dragutin Lalović i Milan Popović, polazeći od konkretnoga političkog iskustva Hrvatske i Crne Gore u ratnim pandemonijskim 1990-ima, ustraju na složenu, dvosmislenu i proturječnu procesu istodobne de-suverenizacije i re-suverenizacije države kao sastavnome dijelu pozne moderne. Konačno, trojica teoretičara imaju istu viziju o biti dolazeće globalne politeje. Slažu se naime da bi ta politeja trebala biti svojevrsna “Univerzalna republika”.
