摘要：Jedno od ključnih pitanja u pogledu bosanskohercegovačke političke zajednice koje se postavlja nakon svakih višestranačkih izbora od 1990. moglo bi se ovako formulirati: “Kako to da većina izbornog tijela uvijek glasa za političke stranke koje se služe izrazito nacionalističkom retorikom?” Oboružani dvadesetogodišnjim iskustvom s “nacionalnim” strankama ili, točnije, etnopolitičkim iskustvom koje se, u svome najradikalnijem obliku, pokazalo vrlo destruktivnim za političku zajednicu Bosne i Hercegovine – bilo ratnim strahotama i pustošenjem bilo više ili manje suptilnim oblicima diskriminacije – možemo ga i preformulirati: “Kako to da većina izbornog tijela uvijek izabire najgoru političku opciju?” Činjenica je da građani Bosne i Hercegovine od 1990. do 2006, čim se na dan izbora nađu na glasačkome mjestu, unatoč otvorenu i često jasno izraženu preziru prema etnopolitičkim elitama (osobito je zanimljivo da u to uključuju i “vlastite”) ipak predano stavljaju križić uz ime “svojih” nacionalnih lidera. Koji je razlog tome? Usudit ćemo se ustvrditi da u ovoj zemlji, ako uopće i o čemu postoji konsenzus, ponajprije postoji konsenzus o tome da svi znamo kako se baš ništa neće promijeniti. A ipak, već na idućim izborima isti ti glasači požurit će da daju glas “svome” narodu. Autori istražuju moguće odgovore na to pitanje prema modelu Zarobljenikove dileme ili Dileme etnopolitičkoga zarobljenika.
关键词：nacionalističke stranke; etnopolitičke elite; Zarobljenikova dilema; Bosna i Hercegovina
