摘要：U prvom dijelu ovog rada prikazuju se temeljne odrednice etike u Kanta. Polazište novovjekog čovjeka: znati da bi mogao djelovati obuhvaća u Kanta činjenje dobre volje na koju se svodi ćudoredno djelujuća osoba, a odatle pozitivno stečeno pravo i napredovanje u prosvjetiteljstvu. Kantovo određenje praktičnog (etičkog) uma pokazuje se kao odlučan zaokret u povijesti filozofije. U Kantovoj etici maksima svakog čovjeka je putem njegova nastojanja i samoprisile izravni sudionik opstojanja općevaljanog obrasca odnošenja u zajednici. U drugom dijelu problematizira se određenje ethosa kao jezgre povijesnog razvitka u filozofiji Maxa Schelera. Odlučna je razlika Schelerova mišljenja spram određenja ćudoređa u Kanta u tome što je materijalna vrijednosna etika koncipirana kao “najdublje jezgro same povijesti” – povijesnog procesa nastajanja svijeta. Temeljne vrednote pripadne nekom društveno-povijesnom jedinstvu (razdoblju, epohi, narodu) ne grade samo međuljudske odnose, nego se tiču cjelokupnog okolnog svijeta. To je pokazao Max Scheler sa središnjim pojmom svoje filozofije – pojmom ethosa i problematizacijom ethosa koji nosi i razvija novovjekovni svijet.
