出版社：Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Jadranski zavod
摘要：U radu se analizira međunarodnopravno uređenje vanjskog pojasa i njegova primjena u praksi država, kroz prizmu interesa Republike Hrvatske koja taj pojas još nije proglasila. Do 2010. godine vanjski pojas uspostavilo je osamdeset i pet država u svijetu, među kojima i četrnaest država članica Europske unije. U skladu s člancima 33. i 303. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982., Hrvatska bi u granicama svoga budućeg vanjskog pojasa, koji bi mogao obuhvaćati 14 272 četvorna kilometra u nastavku njezinoga teritorijalnog mora, mogla obavljati nadzor potreban radi sprječavanja i kažnjavanja kršenja njezinih carinskih, fiskalnih i zdravstvenih propisa kao i propisa o useljavanju, počinjenih na njezinome kopnenom području te u njezinim unutarnjim morskim vodama i u teritorijalnome moru. Hrvatska bi u tom prostoru stekla i prava vezana uz zaštitu predmeta arheološke i povijesne naravi koji su nađeni u moru, uključujući i kažnjavanje počinitelja njihovoga neovlaštenog vađenja s dna njezinih unutarnjih morskih voda, teritorijalnoga mora i vanjskoga pojasa. U prilog proglašenja vanjskog pojasa ispred hrvatskih obala ističu se i odredbe Konvencije UNESCO-a o zaštiti podvodne kulturne baštine iz 2001., kojom se naša država obvezala među prvima u svijetu. U skladu s člankom 8. te konvencije, države stranke mogu regulirati i odobriti aktivnosti usmjerene na podvodnu kulturnu baštinu unutar svoga vanjskog pojasa. Zbog zaštite vrijednih arheoloških lokaliteta koji se nalaze u podmorju izvan našega teritorijalnog mora, kao i bolje zaštite hrvatskih interesa iz sva četiri područja predviđena člankom 33(1). Konvencije iz 1982., predlaže se što skorije proglašenje vanjskog pojasa Republike Hrvatske.
