摘要：Jedan od temeljnih potencijala duhovne moći glazbe ostaje i otvorenost za komunikaciju, za dijalog. Glazba je, stoga, mogli bismo tako reći, ne samo po svom zvukovnom izrazu, već i u svojim semantičkim postavkama i teoretskim raspravama zov na komunikaciju i dijalog. Oblik dijaloga Šilobod-Bolšićeve rasprave, Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760.,) je prema tome ukorijenjen u dugu tradiciju. Ovo je djelo važno i zanimljivo, možda u prvom redu kao povijesno svjedočanstvo naše crkveno glazbene, gregorijansko-koralne tradicije. Rasprava Fundamentum cantus gregoriani seu choralis (1760.) u cjelini želi biti glazbeni udžbenik koji u svojim teoretskim postavkama sadrži i interesantne ne samo filozofsko–teološke nego i glazbeno–pedagoško–metodološke smjernice. Iz njega sjaji duhovna dubina, stvaralačka dosjetljivost i kulturna širina autora. Čitava je, naime, rasprava na neki način, pojednostavljena sinteza starih glazbenih teoretičara, većinom filozofa i teologa: kao npr. Platona, Plotina, Boetiusa, Tome Akvinskog, a nadasve sv. Augustina.
