摘要：Zadarskoj obitelji Stratico, koja je dala brojne uglednike, pripada i skladatelj Josip Mihovil (Giuseppe Michele) Stratico (1728- nakon 1782). Školujući se u Padovi (studij prava), učio je violinu i kompoziciju kod Giuseppea Tartinija (1692- 1770). Njegov skladateljski opus (od, koliko je za sada poznato, preko 300 djela) namijenjen je gudačkim instrumentima i stilski je blizak Tartiniju i njegovom krugu. U rukopisu su ostala sačuvana i Straticova dva teorijska spisa „Trattato di musica“ i „Lo spirito Tartiniano“ koji se čuvaju u Biblioteci Marciana u Veneciji. S obzirom na Straticovo djelovanje i kao skladatelja i kao praktičnog glazbenika – violinista, ovaj rad nastoji otkriti odnos teorije i prakse u njegovom traktatu „Lo spirito Tartiniano“ (oko 1770) te rezultate uspoređuje s Tartinijevim traktatom „De’ principi dell’ armonia contenuta nel diatonico genere“ (1767) o čijim tezama Stratico - učenik polemizira na način dijaloga sa svojim učiteljem - Tartinijem. Naglasak je stavljen na sličnostima i/ili razlikama u stavovima dvojice primarno praktičnih glazbenika koji su, u skladu sa svojim vremenom, imali potrebu pristupiti glazbi i s teorijskog aspekta. Odnos teorije i prakse Stratico određuje već raspodijelom uloga u dijalogu: Učitelj se jedne strane postavlja kao znanstvenik i ima ulogu branitelja (svojih teorijskih stavova), dok Učenik zauzima poziciju glazbenika praktičara i predstavnik je modernih strujanja. Kroz imaginarni dijalog Stratico otvara samo ona pitanja iz Tartinijevog traktata koja mu se kao prakičnom glazbeniku čine korisna: pitanje tzv. terzo suono kao osnove Tartinijevog sustava, problem male sekste u Šesterostrukom dijatonskom konsonantnom sustavu, izvod dijatonske ljestvice, problem septime u sustavu disonanci i sl.
关键词：Josip Mihovil Stratico; Lo spirito Tartiniano; Giuseppe Tartini; teorija glazbe
