摘要：U središtu je analize Foucaultova (2001) teza: Možda meta današnjice nije otkriti tko smo mi, nego radije odbiti što smo mi. Dekonstrukcija koju obavlja poststrukturalistička analiza istražuje način na koji menadžerski diskurs privilegira određene vrste vrednota kao što su feasibility i effectiveness, dok druge isključuje, marginalizira i instrumentalizira. Time što ukazuje na pristranost jezika što se koristi pri utvrđivanju različitih sadržaja “deskriptivne etike”, primjerice, etičkog kodeksa kojim se želi etablirati vlast menadžmenta kao objektivni “režim istine”, poststrukturalizam zadaje ozbiljan udarac “deskriptivnoj etici”, jer dovodi u pitanje njezinu koherentnost. Radikalna kritička perspektiva zamjera Foucaultu to što ne uspijeva priznati da identitet i ne-identitet uzajamno konstituiraju jedno drugo. Ovaj aspekt “negativne dijalektike” postmodernisti previđaju, iz čega proizlazi i njihova poteškoća u oblikovanju društveno efikasnoga političkog projekta. Cilj je kritičke holističke prakse transcendiranje alijenirajuć ih učinaka kapitalističke društvene reprodukcije, pri čemu će internet biti privilegirani medij.
