摘要：Rad je zasnovan na empirijskom istraživanju provedenu na području tri hrvatska periferna područja (Istra, Lika, Gorski kotar). Autor polazi od opće pretpostavke da na strukturu prostorne identifikacije i njezin mobilizacijski/konzervativni karakter utječe dostignuti stupanj modernizacije određene društvene sredine. Zbog toga i pitanje prostorne identifikacije treba biti razmotreno u kontekstu širih društvenih procesa kao što su procesi modernizacije i detradicionalizacije. Istraživanje je provedeno kombinacijom kvantitativnih i kvalitativnih metoda, pri čemu su korištena dva osnovna metodološka postupka. Anketno istraživanje izvršeno je na slučajnom stratificiranom uzorku od 721 ispitanika. Pored toga realizirani su intervjui s predstavnicima ključnih socijalnih aktera na lokalnoj razini. Rezultati istraživanja pokazuju da je dominantna razina prostorne identifikacije lokalna i regionalna. Ipak, postoje bitne razlike među istraživanim područjima. Ispitanici iz Gorskog kotara veće značenje pridaju užoj lokalnoj identifikaciji (subregionalnoj), dok ispitanici iz Like iskazuju veći stupanj vezanosti od ostalih za razinu zemlje. U Istri je dominantna regionalna razina prostorne identifikacije. Razlike između tri periferije očiglednije su ukoliko se razmotre odgovori ispitanika u odnosu na pokazatelje (pred)modernosti kao što su povjerenje u pojedine vrste institucija, pogledi na pitanja političko-teritorijalnog ustroja na lokalnoj razini i etnička distanca. Rezultati ukazuju na postojanje bitnih razlika u strukturi prostornih identiteta, pri čemu se nameće zaključak o postojanju dvaju različitih obrazaca prostorne identifikacije (Istra i Lika), koji su povezani s dostignutim stupnjem modernizacije. Socijalni prostor Gorskog kotara pokazuje u tom smislu hibridna obilježja.
