摘要：Modernizacijski procesi neposredno utječu na strukturiranje socijalnog prostora. Socijalni prostor je shvaćen kao simbolička i kulturna reprodukcija materijalnih i objektivnih elemenata društvenosti. Konstrukcija socijalnog prostora uvijek je povezana s odnosima moći budući ona uključuje univerzalne koncepte i predstave koji jednom prihvaćeni postaju za članove društva obvezujući. U tom kontekstu treba razmatrati i pitanje odnosa centra i periferije. U radu se polazi od shvaćanja periferije kao višedimenzionalne pojave koja može biti strukturirana po gospodarskoj, političkoj i kulturnoj dimenziji. Periferija u tom smislu ne mora nužno imati karakteristike gospodarske zaostalosti, nedostatne političke integriranosti i kulturne izoliranosti. Perifernost određenog socijalnog prostora povezana je s dostignutom razinom modernizacije u svakoj od tri navedene dimenzije. Usporedna analiza povijesnog i aktualnog razvoja tri hrvatske regije (Istra, Lika, Gorski kotar) pokazuje da je riječ o tri različita oblika perifernosti. Perifernost Istre se izražava prvenstveno u političkoj dimenziji kao oblik političke mobilizacije na regionalnoj osnovi iz čega proizlazi latentni sukob spram centra. Lički prostor predstavlja periferiju u gospodarskom i kulturnom smislu, što je praćeno političkim konformiranjem s centrom. U slučaju Gorskog kotara najizraženija je gospodarska dimenzija perifernosti, koja je praćena izraženim političkim pluralizmom i multikulturalnim obrascima. Iz analize proizlazi zaključak da se problemi integracije hrvatskih periferija ne mogu rješavati pojednostavljenim modelima gospodarske potpore i političkim diktatom centra već trebaju biti strukturirani sukladno dimenzijama perifernosti koji su dominantni na određenom prostoru.
