摘要：Stjepan Ivšić (1884-1962) se u znanosti javlja u periodu u kojem je slavenska filologija prošlog stoljeća — vođena moćnom Jagićevom rukom — nestajala i prerastala u slavistiku prilagođenu novim vremenima. Naime, u Ivšića uočavamo i jagićevsku širinu interesa, sjedne strane, i novu crtu temeljite udubljenosti u probleme nacionalne filologije, s druge strane. Tadanja osuvremenjena mladogramatičarska tradicija imala je u Ivšiću istaknuta predstavnika, ali i učenjaka koji je osjećao njene slabosti, no ipak u svom radu uopće nije bio sklon prihvaćanju novih prijelomnih učenja što su se javljala u 20. stoljeću. Ipak Ivšićev formalni tradicionalizam nije zapreka da ne vidimo množinu novih spoznaja do kojih je i u činjeničnom i u metodološkom smislu dopro njegov genij. Tako je u dijalektologiji i napose u akcentologiji uočavao i one strukturne elemente što su drugim učenjacima ostali skriveni, jednako kao stoje u proučavanju nastanka i razvoja standardnog jezika u Hrvata došao do rezultata trajne vrijednosti. Bio je također izniman poznavalac slavenske filologije i hrvatskoga glagoljaštva te nezaboravni učitelj mnogih generacija hrvatskih slavista. Iako svoje djelo nije uspio dovršiti, ipak se za Stjepana Ivšića može reći daje općenito prihvaćen u našoj sredini kao hrvatski lingvist najvišeg dometa u ovom stoljeću. Daje taj ugled posvema opravdan, to najočitije vidimo iz činjenice da Ivšićev znanstveni opus uglavnom uopće ne zastarijeva ostajući pošteđen od djelovanja vremena kao malo koji drugi učenjački napor.
