摘要：Kršćanska se krepost vjere shvaća kao osobni odgovor čovjeka Bogu. Da bi se uspjela autentično ostvariti, potrebna joj je ulivena Božja milost kojom bi se antropološka pripravnost na vjeru, uzdigla na nadnaravnu razinu, kako bismo mogli egzistencijalno povjerovati. U ovom aspektu bitan nam je čovjekov slobodni pristanak udijelom razuma, volje, i savjesti, kao naravnoracionalnih fenomena, potrebnih za daljnje razumijevanje vjere. Po tim naravnim predispozicijama, kršćansko iskustvo vjere ostvaruje željeni susret s Bogom. U nemogućnosti vjerskog spoznanja ili pak, njene svjesne ignorancije, a napose odbacivanja vjere, nailazimo na problematiku direktnog grijeha protivnog kreposti vjere, kroz različite ateističke forme. Stoga se nastoji prikazati na koji je način Crkveno Učiteljstvo nastojalo apologetski odgovoriti na suodnos vjere i ateizma te koje je smjernice razradilo kao poticaje i dužnosti vjernicima za odgovornije svjedočenje svoga kršćanskoga kreposno-vjerskog uvjerenja.
