摘要：Detalji marksističke, ničeanske i frojdovske misli već su uglavnom revidirani, ali, po svojim temeljnim konvergencijama postali su integralan dio naše kulture prožete hermeneutikom sumnje. Tradicionalna biblijska egzegeza, kojom se kršćanstvo hrani hoteći očuvati hermeneutiku vjere, vlastiti kulturni kontekst najčešće odvaja od općega kulturnoga društvenog konteksta, te time vjernike ostavlja u svojevrsnoj shizofrenoj situaciji. U članku se nastoji pokazati da sumnja i vjera ne moraju jedna drugu isključivati, nego mogu biti u dijalektičkom, produktivnom odnosu. (Samo)razumijevanje kršćanstva u postkritičko vrijeme moguće je povratkom biblijskom tekstu, ponajprije njegovu simboličkom, ne teološkom potencijalu koji čitatelju/slušatelju omogućuje nanovo biti pozvan postati novim stvorenjem. “Novo stvorenje” povezano je, po Pavlu, s Kristom u kojemu Bog i svijet bivaju pomireni. Ili, drukčije rečeno: “novo stvorenje” jest stvorenje što se uvijek iznova razumije pred biblijskim tekstom dopuštajući da ga ono potiče na inteligentnu vjeru i odgovorno djelovanje.
