摘要：Autor je na temelju izvora i literature, pravno-egzegetskom metodom, držeći se propisa o razumijevanu crkvenih zakona, obradio naslov III. “Ugovori i napose otuđenje” iz Zakonika iz 1983. knjiga V. “Vremenita crkvena dobra”, kanone 1290-1298. Radi boljeg razumijevanja i snalaženja u zakonskoj normativi o ugovorima i posebno o otuđenju koje je posebna vrsta ugovora, autor je za svaki kanon dao posebni naslov. U kan. 1290. donesen je opći propis o ugovorima gdje se kaže da se o njima trebaju obdržavati građanski zakoni s istim učincima kao i kanonsko pravo, osim ako je u kanonskom pravu određeno što drugačije ili ako se ne protive božanskom pravu; u kan. 1291-1296. crkveni je zakonodavac donio posebnu crkvenu disciplinu o otuđenju crkvenih vremenitih dobara; kan. 1297. govori o davanju posebnog dopuštenja napismeno upraviteljima crkvenih pravnih osoba nakon što oni prije izvrše zakonski propisane predradnje kako bi uopće mogli crkvena dobra veće vrijednosti dati u zakup; posebni je propis kan. 1298. u kojemu se zabranjuje, bez napisanog dopuštenja mjerodavne vlasti, tj. bez napisanog dopuštenja mjerodavne vlasti: upraviteljima samima sebi kao i njihovim rođacima u krvnom i tazbinskom srodstvu do četvrtoga koljena (stupnja) uključivo nije dopušteno prodati ili davati u zakup crkvena vremenita dobra, osim ako se radi o stvarima vrlo male vrijednosti. Hrvatska biskupska konferencija kaže da dopuštenje davanja u zakup i prodaju nekretnina daje mjesni ordinarij. Tu se još ostalo na propisu iz CIC 1917. kan. 1540., dok je u važećem Zakoniku iz 1983. u kan. 1298. propisano da pisano dopuštenje daje za davanje u zakup i prodaju mjerodavna vlast, što u pojedinim slučajevima nije isto.
