摘要：Zbog prošlih, sadašnjih i budućih kontroverzi o mjestu i ulozi zadružnog sektora u gospodarskoj strukturi (poglavito u Hrvatskoj), ovaj rad sažeto prikazuje temeljna načela zadrugarstva i njihova evolucija, teorijske spoznaje o tendencijama ka suradnji i individualizmu, motivima poslovnih saveza malih poljoprivrednih gospodarstava u uvjetima globalizacije, na jednoj, i nedostatnih resursa malenih gospodarskih subjekata, na drugoj strani. Autori zatim opisuju konceptualne posebnosti zadružne poslovne snage i njezine organizacije spram poslovnog koncepta i ekspanzije društva kapitala. Proces koncentracije u poljoprivredi i ostalim djelatnostima usitnjene gospodarske strukture (ugostiteljstvu, turizmu, proizvodnom i uslužnom obrtništvu) danas je drukčiji, pa se veliku proizvodnu seriju ne može osigurati brzim fizičkim okrupnjavanjem proizvodnih resursa. Poslovnu se moć poslovnih entiteta može postići znatnim ulaganjem vlasnika u resurse, što je uobičajenije u poslovnoj ekspanziji društava kapitala. Drugi je način osnažiti poslovnu moć zajedničkom poslovnom organizacijom većeg broja entiteta ograničenih investicijskih mogućnosti. Empirijski, takav je proces uobičajen u zadružnorn konceptu poslovne ekspanzije. U dijelu rada istražuje se kako obiteljska gospodarstva percipiraju zadruge, i to temeljem tvrdnja o prednostima zadruge, uz pokušaj rangiranja stavova. Rezultati pokazuju kako se prednost zadruge kao čimbenika stabilnosti i konkurentnosti malenih poljoprivrednih gospodarstava prepoznaje kao distribucijski kanal za proizvode s gospodarstava i u tome što zadruga ne ograničuje poduzetničke slobode individualnoga gospodarstva kao svoga poslovnog člana. Isticanje zadruga kao kanala prodaje proizvoda s gospodarstva još zadrugu stavlja u kontekst »izbavitelja« u vrijeme kada se, vlastitom inicijativom, prodaju s obiteljskih gospodarstava teško postiže. Toj tvrdnji sklonija su manja gospodarstva središnje Dalmacije nego ona veća iz Slavonije.
