摘要：U radu se analiziraju podaci o rasprostranjenosti konfesionalne i religijske identifikacije, religijskih vjerovanja i religijske prakse u Hrvatskoj 2004. godine. Na temelju uvida u rezultate istraživanja u 90-im godinama, cilj je bio utvrditi ukazuju li podaci na promjene ili na stabiliziranje vjerničke strukture. U analizi su korišteni: a) indikatori tradicionalne religioznosti u užem smislu, vezani uz razdoblje socijalizacije u obitelji - konfesionalna i religijska identifikacija, vjerski odgoj u obitelji i kroz vjeronauk, sakramenti krštenja, prve pričesti i krizme; b) indikatori aktualne religioznosti - usvajanje crkvenih i izvancrkvenih vjerovanja, religijska praksa na osobnoj i obiteljskoj razini (odlazak u crkvu na misu, osobna molitva, ispovijed, pričest i odricanje u korizmi, vjenčanje u crkvi, krštenje djece, slanje djece na vjersku pouku, posvećivanje doma, zajednička molitva u obitelji, slavljenje većih crkvenih blagdana te post u obitelji pred blagdane). Potvrđena je hipoteza o raskoraku u rasprostranjenosti religioznosti između pojedinih istraživanih dimenzija, kao i hipoteza o razlici između dviju grupa religiozno opredijeljenih ispitanika - uvjerenih vjernika i religioznih koji ne prihvaćaju sve što njihova vjera uči. Također je potvrđen postojeći sociodemografski obrazac kao podloga veće religioznosti odnosno nereligioznosti. Utvrđeno je da se vjernička struktura stabilizirala prema svim istraživanim indikatorima, te da i dalje dominiraju oblici religioznosti vezani uz socijalizaciju u obitelji, svetkovanje blagdana i običaje, te osobito uz religijsko obilježavanje životnih ciklusa, što čini zajednički tradicionalni kulturni obrazac ne samo religioznih već i manjereligioznih i nereligioznih dijelova populacije. Analiza pokazuje da se - uz procese revitalizacije, desekularizacije i deprivatizacije religije, na individualnoj razini uočavaju naznake paralelnog postojanja i suprotnih procesa. To se očituje u disoluciji dogmatskog sustava, paralelnom usvajanju alternativnih izvancrkvenih vjerovanja, raskoraku između razine vjerovanja i religijske prakse, te u odstupanju stavova ispitanika od crkvenih moralnih normi (difuznoj sekularnosti). To religijsku situaciju u Hrvatskoj čini složenijem iako, gotovo potpuno monokonfesionalno i mononacionalno društvo na prvi pogled ne odaje takvu sliku.
