摘要：Autor se usredotočuje na socio-prostorne aspekte društvenih promjena te na mogućnosti njihova (anticipacijskog) prepoznavanja i usmjeravanja u kontekstu informatizacije i globalizacije. Osnovno je pitanje kako ovladati sve većom kompleksnošću s kakvom se sučeljuju i različito odgovaraju idiosinkrazijske i nomotetičke društvene znanosti. Autor podrobnije izlaže različite pristupe i nalaze na kojima utemeljuje objedinjenu raščlambu društvenoga života na svim razinama teritorijalne organizacije društva kao zajedničko, subdisciplinarno područje - sociologiju prostora. Tumačenja o kraju »velikih priča«, što bi značile i svršetak regularnosti, predvidljivosti i planiranja, razumljive su kao rezultat sve veće kompleksnosti, kakvu je ipak moguće objašnjavati s motrišta dugoročnih procesa individualizacije i globalizacije te »granicama rasta« koji se nastavljaju i u lokalnom i u globalnom prostoru. Tehnologija prestiže mentalitet i praksu planiranja: dolazi do mentalne zarobljenosti u »teritorijalnu klopku«. Značaj se prostora s motrišta dostupnosti (kao prepreke, upora-otpora, odmaka) smanjuje: istodobno pak prostora sve više nedostaje pa se stoga povećava njegov značaj kao »kontejnera«. Nasuprot logici fizičkoga prostora (građenog okoliša), u virtualnom prostoru više ne vrijedi model igre sništetnom svotom (zero sum game): primjena informacije ne znači i njezinu iskoristivost i, sukladno tome, više - u načelu - ne postoji isključivost između korisnika. Globalno komuniciranje (mobilnost) ne znači više samo po sebi negaciju užih teritorijalnih identiteta: ono također može biti izazov i osnova za njihovo izraženije potvrđivanje. Nadalje, domosredišnjost (domocentričnost) pojavljuje se istodobno s težnjom k posvudašnjosti, što se tipično izražava u umreženom radu na daljinu u kući (telerad) i ulogama interneta i mobilnih telefona. Izložene opće ideje autor ilustrativno povezuje s brojnim pokušajima u praksi prostornoga i urbanističkog planiranja u Sloveniji i u svijetu.
