摘要：U ovom članku iznijeti su rezultati istraživanja religioznosti suvremene cjelovite obitelji u hrvatskim selima, malim i srednjim gradovima te velikim gradovima. Raščlamba ovog predmeta aktualizirana je nalazima istraživanja religijskih promjena i vrednota u postsocijalističkom razdoblju koji su upozorili na snažnu pojavu retradicionalizacije u hrvatskom društvu, čija je važna sastavnica i poseban način ispoljavanja religioznosti. Prilog se temelji na podacima o samoprocjeni vlastite religioznosti, učestalosti sudjelovanja u važnima vjerskim obredima, molitve, praćenja vjerskog tiska, te događaja u vjerskoj zajednici, prikupljenim na uzorku 743 bračna para s osnovno školskom djecom 0.486 ispitanika). Utvrđen je visok stupanj religijske samoidentifikacije, tj. deklarativne religioznosti. Usporedba dviju provedenih diskriminacijskih analiza na uzorku muževa i žena ukazuje na općenito veću religioznost seoske sredine, ali i na razlike u strukturi religioznog ponašanja muškaraca i žena. Dok u žena učestalost molitve ima najveću diskriminacijsku snagu u razlikovanju obitelji iz ruralne i urbane sredine, u muškaraca je to praćenje događaja u vjerskoj zajednici, ali se po čestini molitve uopće ne razlikuju poduzorci muževa u seoskoj i gradskoj sredini. Rezultati pokazuju veću izraženost nekih pokazatelja religioznosti u žena te potvrđuju neke nalaze da značaj i razumijevanje religioznosti u muškaraca i žena ne moraju biti jednaki, kao i da religioznost nije jedinstvena pojava. Postotak ispitanika koji se ne izjašnjavaju vjernicima najveći je među muškarcima u velikima urbanim središtima. Podudarnost odgovora među bračnim partnerima uglavnom je visoka i implicitno svjedoči važnost vjerske orijentacije za partnerstvo.
关键词：religioznost; obitelj; bračni partneri; vrsta naselja
