摘要：Autor konstatira kako je krajem 2000. godine započeo elementarni proces pridruživanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji te upozorava na golemu razliku između standarda koji se odnose na razvoj, uređenje i zaštitu ruralnog prostora u Europskoj Uniji i onih u Hrvatskoj. Za dosizanje europskih standarda na tom području nisu dovoljne samo masovne i kampanjske akcije. Bez poznavanja kompleksne problematike i ciljanih akcija, nemoguće je hrvatski ruralni prostor približiti ruralnom prostoru razvijenih europskih zemalja ni fizički ni duhovno. Korijeni drastičnog hrvatskog zaostajanja su mnogobrojni, raznoliki i tvrdokorni. Razlike su poglavito posljedica specifičnosti povijesnog razvoja, s podjednakim gospodarskim, sociokulturnim i prostornim sastavnicama, s uporištima u legislativi, ali i u sustavu obrazovanja znanstvenika i stručnjaka koji je još uvijek opterećen preživjelim stereotipima. O nekim se uzrocima i aspektima takvog stanja rijetko raspravlja i rijetko se podrobnije istražuju. Autor upravo njima posvećuje osobitu pozornost, primjerice, definiciji ruralnog prostora, njegovu jezičnom određenju, planskoj negaciji ruralnog prostora, »urbanizaciji« sela, fragmentaciji seljačkog posjeda, kompleksu kolektivizacije i industrijalizacije, dominaciji logike modela PIK-ova (poljoprivredno-industrijski kombinati), preprekama okrupnjavanju seljačkih gospodarstava, istini o depopulaciji ruralnog prostora, te kompleksu: ruralni turizam, ekološka poljoprivreda, kućna radinost (narodno rukorvorstvo), iskustvima i konceptu održivog razvoja ruralnog prostora razvijenih zemalja i razlozima nejakih učinaka sličnih inicijativa u Hrvatskoj.
