摘要：Proza suvremene američko-haićanske autorice Edwidge Danticat promatra se kao dio širega etničkoga, subalternoga i post-kolonijalnoga diskursa, koji ima dodirnih točaka s teorijom traume kako se artikulira u suvremenim čitanjima navlastito tekstova Sigmunda Freuda (Laplanche, Caruth, Felman). Čitanjem njezinih romana The Farming of Bones (1998) i Breath, Eyes, Memory (1994) te zbirke novela Krik? Krak! (1995), upućuje se na ključne veze između nastojanja za prikazivanjem prešućene i potisnute, pa time i traumatične, kolektivne povijesti, koja, stoga, slijedi dinamiku traumatske latencije ili odgode. Hibridni žanrovi, s elementima historiografske metafikcije, ali i književnosti svjedočenja, ukazuju na važnost pojma svjedočanstva kao mogućnosti prikaza alternativne povijesti. U romanu Breath, Eyes, Memory proširuje se interpretativni doseg teorije traume korištenjem modela strukturne ili bazne, prvenstveno individualne, traume, koja se pokazuje kao jedan od modela transpozicije traumatičnoga iskustva u narativnu formu, ali i upućuje na ograničenja koja žanrovski oblik Bildungsromana nameće projektu izgradnje identiteta kroz suočavanje s osobnim i povijesnim traumama.
