摘要：U radu se prikazuju dva teorijska modela višejezičnoga/dvojezičnoga razvoja – Dinamični Model Višjezičnosti (DMV) i Teorija Praga (TP). U svjetlu spomenutih modela, autorica intepretira podatke dobivene praćenjem jednoga slučaja naknadnoga hrvatsko (J1)- engleskog (J2) dvojezičnog razvoja. Autorica zaključuje da spomenuti modeli imaju znatnu objasnidbenu snagu, ali još nisu dovoljno razrađeni da bi mogli predočiti/objasniti svo bogatstvo različitih vidova naknadnoga dvojezičnoga razvoja te međudjelovanje različitih sastavnica tijekom istoga.
