摘要：Sarnienska dijeceza (Sarniensis ecclesia) poznata je samo po svećeniku Vitalu (Vitalis presbyter), posljednjem potpisniku akata metropolitanskog sabora održanog 15. srpnja 530. g. u Saloni pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (528.–547.). U spisu poznatom pod imenom “Historia Salonitana Maior”, čiji se najstariji rukopis – onaj iz Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda Fide) – pripisuje kulturnom krugu krbavsko–modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (1460.–1536.), zabilježena je u spomenutoj formi. Zapravo se radi o Senijskoj biskupiji (Seniensis ecclesia), čiji je apelativ zabilježen diftongom ae (Saeniensis), koji je prepisivanjem tijekom srednjeg vijeka preoblikovan u vrlo sličnu kurzivnu slovnu kombinaciju ar. Na taj je način nastao novi crkveni subjekt, Sarnienska dijeceza, te prekinuta Vitalova veza s njegovom stvarnom biskupijom. Sarnienskom biskupijom usputno se bavilo nekoliko autora, koji su je dovodili u vezu s putnom postajom Sarute s magistralne ceste Salona – Servitium ucrtanom na “Tabuli Peutingeriani”, odnosno postajom Sarnade s magistralne ceste Sirmium – Salona ubilježenom na Antoninovom “Itineraru”. Ta se postaja, kao i središte Vitalove dijeceze, locira u Donju Pecku kod Mrkonjić Grada u Zapadnoj Bosni, iako u tom mjestu nema tragova nikakvog ranokršćanskog sakralnog objekta. Osim Vitala, nije poznat nijedan drugi sarnienski svećenik niti biskup. Senijska biskupija postojala je i prije i nakon održavanja spomenutoga metropolitanskog sabora.
