摘要：Pri institucionalnome učenju materinskoga jezika, koji u ranoj fazi usvajanja jezika služi i kao komunikacijska osnovica sporazumijevanja, ali i kao preduvjet razvoja ne samo jezičnih nego i psihosocijalnih sposobnosti, od sudionika obrazovnoga procesa očekuje se razvoj komunikacijske stručnosti na razini funkcionalne primjene (komunikacijska kompetencija ili jezično znanje), ali i lingvističko znanje na razini gramatičke normativnosti (lingvistička kompetencija ili znanje o jeziku). U ovome se radu, stoga, na osnovi teorijskih promišljanja i proučavanja ranojezičnoga diskursa, nastoji odgovoriti na važno lingvističko, lingvodidaktičko i psiholingvističko pitanje - je li svrhovitije učenje hrvatskoga standardnoga jezika temeljiti na razvijanju lingvističke kompetencije ili, pak, veću pozornost posvetiti komunikacijsko-funkcionalnomu pristupu? Odnosno, ho}emo li u ranojezi~nome diskursu afirmirati u~enje tzv. deklarativnoga gramati~ koga znanja ili }emo ponajprije razvijati metajezi~ne i metakognitivne sposobnosti koje uklju~uju kondicionalno znanje i poti~u op}e komunikacijske sposobnosti?
关键词：lingvistička kompetencija; komunikacijska kompetencija; učenje jezika; usvajanje jezika; hrvatski jezik
