摘要：Cilj je ovog rada pokazati kako se funkcionalna i kognitivna lingvistika dopunjavaju u potrazi za eksternom motivacijom jezičnih činjenica. Tvrdi se da bi se kognitivna lingvistika, ako ne želi biti samo još jedan od parcijalnih modela, trebala u potrazi za motivacijom ugledati na funkcionalne lingviste, iskoračiti dalje od činjenice ljudskog utjelovljenja i socio–kulturnog okoliša te uzeti u obzir i ulogu postojećega jezičnog sustava. U radu se to pokazuje na primjeru interakcije metonimijskih preslikavanja i topikalizacije. Nedavna su istraživanja pokazala da je referencijalna metonimija relativno produktivan proces, no ispitivanje metonimijske porabe imena glavnih gradova u novinskom korpusu pokazuje da je taj tip u hrvatskom i mađarskom, za razliku od engleskog i njemačkog, podložan nizu ograničenja. Detaljna analiza otkriva da se dio tog kontrasta može objasniti činjenicom da u hrvatskom i mađarskom umjesto metonimijske porabe imenskih izraza nalazimo priložne oznake mjesta (ostvarene kao prijedložni izrazi u hrvatskom te kao imenski izrazi s mjesnom adpozicijom u mađarskom). Tvrdi se da se te mjesne oznake, za koje se može pokazati da su zapravo metonimijske naravi, optimalno rješenje u jezicima koji imaju implicitne subjekte (pro–drop) i razvijen sustav bezličnih konstrukcija kada se radi o kompleksnom zadatku održavanja nominalnog kontinuiteta metonimijskog topika uz istodobno izmjenjivanje više metonimijskih ciljeva.
