摘要：Dativna je alternacija rijetka pojava u jezicima s padežnim označavanjem, no u hrvatskome se taj tip alternacije pojavljuje s ukupno osam glagola. U ovome se radu na temelju podataka iz Hrvatskoga nacionalnog korpusa analiziraju sintaktička i semantička svojstva hrvatskih dativnih glagola i njihovih argumenata kako bi se odredio najprikladniji teorijski okvir za opis dativne alternacije u hrvatskome jeziku. Broj i vrsta glagola koji dopuštaju dativnu alternaciju različiti su od jezika do jezika, no svima je zajedničko da su to prototipno glagoli koji označavaju (potencijalni) transfer nekog Pacijensa/Teme izme|u voljnog Agensa i Primatelja (Recipijensa). Dva su osnovna pristupa analizi dativne alternacije: prvi je semantički motiviran i pretpostavlja da tzv. dativni glagoli imaju dva odvojena značenja koja rezultiraju dvama različitim ostvarajima argumenata. Drugi pristup pretpostavlja da dativni glagoli imaju jedno značenje, ali mogu rezultirati dvjema povezanim sintaktičkim strukturama u kojima dolazi do promjene gramatičkih odnosa, ali ne i do promjene semantičkih odnosa u rečenici. U ovome se radu priklanjamo potonjem pristupu koji, iako prvenstveno sintaktički motiviran, ne isključuje tumačenja utemeljena na semantičkim svojstvima ili diskursnim i pragmatičkim funkcijama. Mišljenja smo da isključivo sintaktičko tumačenje dativne alternacije kao različitog izbora izravnih objekata u rečenici ne daje zadovoljavajući prikaz te alternacije jer je ona u svim jezicima u kojima postoji motivirana potrebom da se argumenti sa semantičkom ulogom Primatelja dodatno topikaliziraju te da se poveća učinak koji glagolska radnja ima na objekt »promicanjem« Primatelja iz neizravnih u izravne objekte. Stoga prednost dajemo funkcionalnim pristupima, a osobito gramatici uloga i referenci, koji dativnu alternaciju tumače kao mogućnost različitog izražavanja Primateljâ (Recipijensâ). Pritom je u dativnoj konstrukciji Primatelj izražen kao Cilj, dok je u alterniranoj konstrukciji izražen kao Posjednik (engl. Possessor). Postavke gramatike uloga i referenci o varijabilnom pridruživanju semantičke makrouloge Primateljima jednako su primjenjive na sve jezike u kojima se javlja dativna alternacija, a u hrvatskome se takvo varijabilno pridruživanje odražava u različitom padežnom označavanju argumenata. Mnoge generalizacije o dativnoj alternaciji primjenjive su i na hrvatski jezik, no taj tip alternacije u isto vrijeme pokazuje i određen broj jezično specifičnih svojstava, odnosno semantičkih ograničenja, na koja se osvrćemo u trećem dijelu ovoga rada. Ta se ograničenja odnose prije svega na mogućnost različitog položaja argumenata u odnosu na glagol, zatim na mogućnost ispuštanja određenih argumenata, kao i na promjene u značenju uzrokovane inherentnim semantičkim svojstvima samih argumenata.
关键词：dativna alternacija; funkcionalna sintaksa; gramatika uloga i referenci; semantika; hrvatski jezik
