摘要：Teorija izvornih osnovica ili matrica i etimona (vidi Bohas 1997. i 2000.) omogućuje razumijevanje oblikâ i značenja riječi, prije svega u jeziku kao što je arapski, i to na dvjema stožernim razinama: prva se odnosi na prepoznavanje leksikološke veze između riječi (to jest simultane nazočnosti jednoga nepromjenjivog oblika i jedne konceptualne sličnosti); druga razina zadire u odnos izmeđ u tih istih riječi i vanjskoga svijeta (to jest nazočnosti mimofoničke vrijednosti koja slijedom izgovornih sastavnica riječi najavljuje i pokazuje izvjesne vidove zbiljnosti). Taj model postaje nadalje posebice zanimljiv i u drugim jezičnim sustavima, kao što je primjerice biblijski hebrejski (vidi Dat 2002.). Ovaj je potonji jezik kadar ustrojiti svoj leksik u određenom broju binarnih kombinacija, tzv. izvornih osnovica ili matrica. Osim toga, taj model dovodi u pitanje neka temeljna lingvistička načela, kao što su proizvoljnost jezičnoga znaka i njegova linearnost, odnosno trojna literalnost semitskih korijena. On isto tako pruža zanimljiva objašnjenja jezičnih fenomena, poput enantiosemije, polisemije riječi, itd. Članak stavlja naglasak na homonimiju i metatezu, te pokušava podastrti koherentna objašnjenja navedenih fenomena koje još uvijek smatramo tajanstvenima unutar semitskih jezika. Autor predlaže novu smjernicu analiza i postavlja pitanja u svezi sa stanovitim doksama (fr. doxas). Time bi dugoročno bilo moguće vući sve implikacije ove leksikološke teorije i prenijeti ih općenito na teoriju jezika (primjerice, na diskusiju o prirodi jezičnoga znaka), te u širem obliku potvrditi njezin utjecaj na aktualne diskusije, a posebice na problem koji se tiče podrijetla jezikâ.
关键词：metateza; homonimija; teorija matrica i etimona; biblijski hebrejski jezik
