摘要：Polazeći od opće pretpostavke da morfološki označeni padeži u sustavima flektivnih jezika ne predstavljaju semantički »prazne« kategorije, već im se mogu pridružiti jedinstvena značenja shematične naravi, ovaj rad metodološkim aparatom kognitivne gramatike opisuje opće značenje i jednu vrlo zanimljivu gramatičku funkciju instrumentala u hrvatskome jeziku – onu imenskoga dijela predikata. U skladu s kognitivnogramatičkim razlikovanjem fonoloških, semantičkih i simboličnih jezičnih jedinica, od kojih su prve dvije, barem približno, analogne strukturalističkim pojmovima izraza i sadržaja, dok simbolične jedinice predstavljaju njihovu konvencionalnu kombinaciju, ovaj rad pokušava opisati semantički pol instrumentala u navedenoj funkciji, kao i njegovu vezu sa semantičkim polovima drugih instrumentalnih skupina koja se ostvaruje na višoj razini generalizacije u obliku objedinjujućega shematičnoga koncepta paralelizma. U tom se smislu, dakle, i sufiksalni morfemi za padežno označavanje u hrvatskom jeziku smatraju simboličnim jedinicama koje posjeduju fonološki i semantički pol. Budući da se značenje simboličnih jedinica ostvaruje u semantičkom prostoru (Langacker 1987: 76) činom konceptualizacije, a sama konceptualizacija nužno uključuje vizualizaciju koja je čvrsto utemeljena na percepciji prostornih odnosa, padežno kodiranje u ovom se radu promatra kao gramatičko eksponiranje temeljnih obrazaca prostorno motivirane predodžbe izvanjezične stvarnosti. Pritom se konceptualnosemantičkom analizom brojnih primjera upotrebe predikatnoga instrumentala i njegove konkurencije s drugim padežima, koja pokazuje kako pridruživanje određenoga padeža nedvojbeno proizlazi iz mogućnosti ili nemogućnosti samostalne predodžbe njegova referenta, uspostavlja jasna analogija između gramatičkih odnosa i temeljnih zakonitosti ljudske vizualne percepcije. U prvome dijelu rada pokušava se (u skladu s definicijama pojmova trajektora, orijentira, shematičnosti i specifičnosti u kognitivnoj gramatici) opisati značenje instrumentala (ponajprije u odnosu prema nominativu kao padežu čistoga imenovanja, tj. subjektu/trajektoru u kontekstu jednostavne rečenice, ali i prema drugim, kosim padežima), dok se u drugome dijelu rada ispituju sintaktičke implikacije tako uspostavljenoga značenjskoga modela te se analizira funkcija predikatnoga instrumentala prijelaznih i neprijelaznih glagola u odnosu na konkurentne padeže – nominativ i prijedložni akuzativ. U skladu sa semantičkim opisom instrumentala u prvome dijelu rada pokušavaju se utvrditi razlozi zbog kojih je upravo tom nesamostalnom padežu pripala konkurentna funkcija kodiranja imenskoga dijela predikata. Na samom se kraju rada definiraju i određene zakonitosti koje tijekom analize postaju jasno uočljive, a tiču se prilično nedvosmislenoga utjecaja konceptualnosemantičkoga ustrojstva na gramatičke odnose u analiziranim primjerima, tj. činjenice da nejednake mogućnosti samostalne predodžbe određenoga elementa konceptualnoga ustrojstva, u smislu njegove kognitivne odvojivosti od drugih elemenata istoga ustrojstva, vrlo jednoznačno utječu na njegovo padežno kodiranje. U tom se smislu gramatičke zakonitosti u ovom radu promatraju kao jasan odraz nepobitnih pravilnosti koje se mogu uočiti na konceptualnosemantičkoj razini.
关键词：predikatni instrumental; padežna značenja; kognitivna udaljenost; gramatički odnosi; hrvatski jezik
