摘要：Rezultat Kantove refleksije o tradicionalnom pojmu istine kao sukladnosti spoznaje ili pojma ili subjekta s predmetom ili objektom – da nema ni općeg materijalnog ni općeg formalnog kriterija istine koji bi bio dostatan – vodi kritičkome uvidu da smo upućeni na (navodno puko) smatranje istinom i da ostajemo na tome, a da se ono pokazuje na tri načina: ili kao mnijenje ili kao vjerovanje ili kao znanje. Dakle, ne tek s Hegelom nego i prema Kantu, pojmilo se da sud nije »pogodan« da »izrazi« istinu, nego da je sud – shvaćen kao objektivno važeći odnos koji smo mi izgradili – ono što smatramo istinitim. Ono što je i frapantno i nenadmašno aktualno u ovom nalazu jest prije svega jedinstven položaj i težina znanja koje, prema Kantu, također predstavlja (samo) jedan modus smatranja istinom, i to ne onaj – čovjeku nedostupan – u kojemu bismo mogli biti neupitno sigurni u istinu. (Ne može se ozbiljno reći: »Znam p jer je p«.) Tako se kritička filozofija nipošto ne ispunjava jedino u uvidu da se egzistencija može »pokupiti« iz pojma, nego i u ništa manje fundamentalnom (iako rado i često previđanom) uvidu da se iz egzistencije pojma može jednako tako malo toga zaključiti.
